Vijest da je umrla pjesnikinja Jozefina Dautbegović objavljena je prije nekoliko dana. Pjesnik ode, pale se kompjuteri, uredno se kopipejsta, marljivi novinari izvještavaju o liku i djelu, ili - zloglasnog li akademskog pojma - o opusu. Ovo je trebao biti jedan takav tekst, no, hvala bogu, postoji internet, pa se može čak i pročitati nešto od pokojne pjesnikinje. Neka njena tiha pjesma zauzme svoje mjesto:
PRIZOR S PUTNIKOVA BRDA
Na tom je mjestu zemlju sigurno nešto
jako boljelo
tako valjda nastaju sva brda
Zemlja nepodnošljiv bol izbaci iz sebe
i poslije to utrne i zadeblja
Tko zna kad je na tom brdu boravio
netko usamljen
Bježeći od svoga bola došao na ovo brdo
i tako je brdo dobilo ime
O putniku se ništa ne zna ali sam sklona
povjerovati kako je u osnovi svakog putovanja
bijeg
S brda se vidi moj grad kao na razglednici
ispod koje piše p a n o r a m a
S brda se vidi i moj balkon obješen
kao kengurov tobolac
Tu ću napisati pjesmu o Putnikovu brdu
kad siđem u grad
tako sam mislila
U međuvremenu su se na Putnikovo brdo
penjali izletnici zaljubljeni i djeca
Njihov smijeh je visio na lišću unaokolo
Kad su na Putnikovo brdo dovezli tenkove
Započeo je rat
Kroz crnu cijev tenka M 84
bijelio se grad
Od prvog pucnja lišće se pokidalo
i razbježalo odnoseći smijeh
u klorofilu
Dok daleko od doma na tuđem balkonu
pišem pjesmu o Putnikovu brdu
moj balkon pretvoren u lagan bijel oblak
putuje visoko van domašaja tenka M 84
Sklona sam povjerovati kako je
u osnovi svakog putovanja
bijeg.
Pjesnikinja iz Doboja nakon rata je živjela u Zagrebu. Objavljivala je poeziju od 1979. godine. Izdane su joj zbirke Čemerike ( 1979.), Druga svjetlost (koautorica, 1984.), Uznesenje (1985.), Od Rima do Kapue (1990.), Ručak s Poncijem (1994.), Prizori s podnog mozaika (1998.), Božja televizija (2001.), Vrijeme vrtnih strašila(2004.).
PREKASNO
Sad ti više ne mogu reći napiši mi pjesmu
u našim se godinama pjesme još samo katkad
slučajno pročitaju u nekom zaboravljenom časopisu
na dugom ljetovanju
kad pada kiša
Odzviždi mi istu pjesmu
strasno kao što zvižde dječaci koji će ovo ljeto
zamomčiti
Po redu mi odzviždi
prah pelud matičnjak
med saće i vosak
Ako budeš točno odredio visinu tona i duljinu trajanja
nevidljive niti koja spaja tvoja skupljena usta i moje uho
možda će sličiti na ljubav
Ništa ti unaprijed ne mogu obećati
Glasno mi odzviždi jer mi se drugi tonovi miješaju
u sjećanju
drukčiji zvižduci s drugim značenjima
pa se nametnu i izdvoje u poseban pisak
kao što je sjećanje na zvižduk vlaka koji je
na ulasku u tunel pisnuo
i dok se svjetlo (koje uvijek označava kraj ili početak)
još nije naziralo
imala sam dojam da nečija ruka očajnički pokušava
naći moju ruku
Ali to je motiv iz neke druge pjesme
od čijeg me mraka može spasiti tvoj zvižduk
kao znak da smo već s one strane.
Kao da smo već s one strane.
