Paul Eluard svojedobno je rekao kako bi na svaki čisti zid napisao riječ – sloboda, a na svako nezaprljano, čisto mjesto hrvatske duhovnosti valjalo bi ispisati ime – Ivšić, riječi su Dalibora Foretića, velikog hrvatskog kazališnog kritičara.
Radovan Ivšić, dramatičar, protivnik svakog totalitarizma i vječiti buntovnik, disident, nadrealist i pjesnik, osnivač Družine mladih, prvog off-kazališta na ovim prostorima (neposredno pred 2. svjetski rat), umro je na Božić u Parizu.
Režimi ga nisu voljeli. Nisu ga voljeli ni oni koje su režimi voljeli. Korska poema 'Narcis' zabranjena mu je 1942. u Zagrebu, u lipnju 1945. Grgo Gamulin zabranjuje nastupe Družini mladih, Vjekoslav Kaleb ga napada u ime socijalističkog realizma, Petar mu Šegedin savjetuje da sve napisano baci u smeće, pa Ivšić zgađeno 1954. odlazi u Pariz gdje susreće Andrea Bretona koji čita francusku inačicu Kralja Gordogana. Odmah potom Ivšić postaje punopravni član nadrealističkog pokreta, a u domovini ga Milivoj Slaviček i Mirko Božić isključuju iz članstva Društva književnika Hrvatske "jer iz zemlje izbiva duže vrijeme no što mu je to odobreno". S nadrealistima se ne libi prozivati Dalija, poznata je njegova kritika Picassove uloge u umjetnosti (unatoč čitavom kultu), osamdesetih mu je na daskama HNK svega nekoliko puta izvedena drama Aiaxaia ili moći reći i potom je netragom nestala s repertoara, i dan danas kruži legenda o Habunekovim režijama Kralja Gordogana u Teatru ITD (na kojeg još uvijek podsjeća legendarni plakat Mirka Ilića u foajeu – karta kralja s pendrekom namjesto žezla), dok je u novoj Hrvatskoj veliku buku pri čuvarima nacionalnih veličina (poput Viskovića glavom) digao Ivšićev esej 'Krleža izdaleka' pročitan na Krležinim danima u Osijeku 2001. – esej počinje riječima "Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi", a završava "Postati čovjek ljepše je no postati kralj, a postati pjesnik ljepše je no postati čovjek! Krleža je to nažalost zaboravio. Nije na pjesniku da se klanja kralju."
Međutim, Ivo Malec, Lorris Junec odnosno Leo Junek, Matija Skurjeni, Vlado Habunek, Ivan Picelj, Zvonimir Mrkonjić, Zvonimir Bajsić – danas tek zaboravljena imena iz neke davne, slavnije kulturne prošlosti prijateljevali su s Ivšićem. Zajedno su činili duhovni otpor zatupljivanju suvremene civilizacije, ta intelektualna krema koja je morala otići izvan granica svojih država i domovina da bi bila priznata i krunjena, da bi tek svijet prepoznao veličinu koja je proklijala, ali nije mogla procvjetati u jalovom i jalnom okruženju Zagreba i Hrvatske. Radovan Ivšić bio je svjetionikom naše pariške scene, Kralj Gordogan izvodio se na daskama od Pariza do New Yorka i Atene, Juan Miro mu je knjigu pjesama ukrasio svojim crtežima, francuski Gallimard izdao mu je izabrana djela – koliko još treba da bismo priznali nečiju neupitnu veličinu?
Prevelikih obzora i mogućnosti za umno skučenu domovinu (što Krleži nije smetalo da se u našoj maloj seoskoj slavi kupa kao prasac u blatu), Ivšić je odabrao biti svjetskim građaninom, nije htio sudjelovati ni u jednom totalitarizmu, a ponajmanje u onom partijskom kojeg je 1990. zamijenio drugi, sličan - isti su kadrovi prestali trčati na partijske sastanke i počeli trčati na misu, ponovno i opet dobrovoljno. Za Ivšića su umjetnost, pjesništvo, teatar oduvijek bili samo različite strane vlastite etike i estetike, različite emanacije slobode. Uistinu, Radovan je Ivšić jako dobro znao koja je boja slobode. Tu je boju branio, beskompromisno, argumentirano, čitav svoj život. Kako je jednom prilikom sam rekao – bez poezije nema ljubavi, bez slobode nema poezije. Svaka bi se ulica trebala zvati njegovim imenom, imenom slobode duha, slobode uma, slobode čovjeka. Gospodine Ivšiću, sretan Vam put u nepovrat, u beskraj.
Brijuni
Jeleni su leptiri
leptiri su ribe
ribe su vedrina
vedrina je smrt
smrt je naranča
naranča je vulkan
vulkan je sijeno
sijeno je slon
slon je utapljanje
utapljanje je hihot
hihot je planina
planina je prsten
prsten je samoća
samoća je pijesak
pijesak je točak
točak je potres
potres su trepavice
trepavice su slap
slap je nakovanj
nakovanj su uspomene
uspomene su crveno
crveno je bič
bič je svršetak
svršetak je med
med je oblak
oblak je beskraj
beskraj je beskraj.
(22.6. 2001)
Božidar Pavlović
