Zbirka je objavljena u Zagrebu, u Nakladi Druga priča, ima 365 strana i tvrde korice, košta 179 kuna, a bit će predstavljena 16.2.2010. u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.
Uvod urednika
Pet osnovnih vrlina označuje pticu samotnjaka:
Prvo, leti najvišim prostorima; drugo, ne pati
zbog nedostatka društva, čak ni onog svoje vrste; treće,
uspravno drži kljun; četvrto, ne razmeće se
raskošnim perjem; peto – pjeva tihim glasom.
(Sveti Ivan od Križa, iz Pjesme svjetlosti i ljubavi)
Pravocrtna povijest često ima nezgodnu naviku ulegnuti u korito silom protiv prirode. I onda se neočekivano raspršiti kako se rubovi ne bi mogli pohvatati. Na poravnatoj površini izgubi se tako osjet i rezonancija, nestaje zvuk proživljenog. Pjesme u ovom izboru većinom su izravno svjedočanstvo trenutka, dragocjeni komadići otrgnuti zaboravu koji za sobom ostavljaju ureze u glatkom koritu gluhe egzistencije. Ti su urezi katkad dovoljno duboki da prodru kroz koru oblaka i uvedu nas u otvorene prostore. Većina ovih pjesnika su ptice samotnjaci. "Jedna polovica svijeta mrzi drugu polovicu svijeta, i gdje sam u tome ja?" pita se Yehuda Amichai. Pjesme su ove poput papirnatih čamaca otposlane protiv struje tamo gdje se ljubav i solidarnost ne sudaraju kao stranci u noći. Gdje je ravnopravnost svih ucrtana u svakodnevicu. Od nas zavisi hoćemo li ih podignuti, pročitati i zadržati sebi blizu ili pustiti da potonu. Otpor pojedinca neophodan je, i ako ne možemo promijeniti kurs ledenjaku kolektivnog zaborava, zaustaviti agresiju, neku okoštalu totalitarnu ideologiju ili neku nečovječnu nacionalnu strategiju, otpor nije uzaludan, jer nam ostavlja sjećanje i daje orijentir kuda ići. U svemu se može naći pukotina, to je način na koji svjetlost ulazi, rekao bi Leonard Cohen, prisjećajući se Williama Blakea. Rene Char je zapisao da je pjesnik "onaj dio čovjeka koji se ustrajno protivi proračunatim projektima." Povod ratu za Troju s početka knjige bila je ljubav. A danas, ili u prošlom stoljeću iz kojeg vučemo korijene? Genocid, bojni otrovi, logori, holokaust, atomske bombe – u ime ideologije, rase, u ime nacije – jedna religija protiv ostatka svijeta, nafta, ratovi kao Monopoly igrice novčarskih kasti … Da li smo napredovali i da li je prošlo puno vremena od kada je Sapho prije više tisuća godina napisala pjesmu o Troji i Heleni "najljepšoj od svih žena …?" Jasno je zašto je Ana Ahmatova označila XX. stoljeće kao najokrutnije od svih stoljeća.
Ono što je ostalo je opustošeni Raj
Ono što je ostalo od jabuke je
Crv usnuo u srcu mrtvog heroja
Jenny Lim, iz Dijete rata
"Ono što pjesnik može učiniti, to je upozoriti,” zapisao je Wilfred Owen, engleski pjesnik poginuo u Prvom svjetskom ratu. O ratu, represiji, ropstvu … i mnogim drugim podtemama koje se same otvaraju, poput izgnanstva, trgovine ljudima i rada u neljudskim uvjetima s bijednim nadnicama u tvornicama strukturiranim poput logora, o religiji profita, ropskom položaju žene u mnogim zemljama svijeta što se očituje prije svega u nemogućnosti izbora muža, o djeci i o gladi, o sustavu kasti, u ovoj knjizi pišu pjesnici od Afganistana do Zimbabwea, od stare Grčke i Kine do današnjih dana. Represija i rat lančano su povezani, kao i ropstvo kojeg nikada nije bilo više nego sada, samo je zakriveno raznim lukavim formulacijama, i ta vjekovna težnja za iskorištavanjem i dominacijom nad drugima cvjeta i dalje u raznim hibridnim formama. Što se tiče rata, dobro je vidjeti da su se gotovo jednake stvari događale u različitim razdobljima i na različitim zemljopisnim lokacijama, i da nečija muka post-traumatskog sindroma nije samo njegova, stradaju i obitelj i društvo u cjelini. Prošlost je katkad za korak ispred nas. Zvuči strašno? Pogledajmo pjesmu Dana Pagisa Napisano olovkom u zapečačenom teretnom vagonu:
ovdje u ovom vagonu ja
sam eva
uz mene je moj sin abel
ako vidite mog drugog sina
kaina sina adamovog
recite mu da ja
A kotač represije ne mjeri se prije svega samo po broju ubijenih nego i po životima zloupotrebljenim i proglašenim ništavnima, ukalupljenim u sustave vrijednosti koji ne podliježu ni najosnovnijem preispitivanju, i u današnje vrijeme, na raznim stranama svijeta. Zašto poezija? Zato što je opstojna, vjerodostojna i ako je dobra, na strani je bitka protiv ništavila. Možda i zato što je poezija, kako je rekao Josif Brodski: "jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca." U vrijeme kada ova knjiga ide u tisak kineski pjesnik Liu Xiaobo osuđen je na 11 godina zatvora zbog “poticanja na subverziju državne vlasti”, a na demonstracijama ubijena mlada Iranka Neda Agha-Soltan širom je svijeta prihvaćena kao simbol otpora protiv represije. Prije gotovo pola stoljeća žena mađarskog pjesnika Miklósa Radnótija, ubijenog na maršu iz radnog logora krajem Drugog svjetskog rata, uspjela je identificirati tijelo svog muža u jednoj od masovnih grobnica. Izvještaj mrtvozornika navodi kako je pod brojem 12 nađena posjetnica s imenom dr. Miklós Radnóti, rođen u Budimpešti, 05. svibnja 1909. Uzrok smrti: metak u potiljak. U stražnjem džepu hlača nađena je mala bilježnica, gotovo razgrađena, ocrnjena mokrom zemljom. Bilježnica je očišćena i osušena na suncu. Na pet jezika u zaglavlju je pisalo: "ova bilježnica sastoji se od pjesama mađarskog pjesnika Miklósa Radnótija …" sačuvano je deset pjesama, a jedna je svjedočanstvo o smrti njegovog prijatelja Miklósa Lorsija, violinista:
Pao sam pored njega; tijelo mu se preokrenulo,
već napeto kao žica pred pucanjem.
Pogođen u potiljak. Tako ćeš i ti završiti,
Šapnuo sam sebi; samo leži mirno.
Strpljenje sada u smrti cvjeta.
Svaka ratna i poratna žrtva, i svaka žrtva političke i bilo koje druge represije zaslužuje biti dostojno prihvaćena, bez obzira na kojoj se strani bezdana našla kada je postala žrtva, na pobjedničkoj ili gubitničkoj, na pravovjernoj ili krivovjernoj, ili je jednostavno zalutala. Riječima Juana Gelmana: "Svaka osoba ima osnovno pravo na grob i nadgrobni kamen sa svojim imenom na njemu, kako bi mogla biti ponovo uspostavljena u povijesti svojoj, i u povijesti naše kulture i civilizacije."
Tomica Bajsić
