Jedan od najvećih europskih pjesnika posljednjih nekoliko desetljeća, slovenski autor Tomaž Šalamun, rekao je nedavno kako je hrvatska pjesnička scena jedna od trenutno najjačih u svijetu.
Premda su takve ocjene krajnje subjektivne činjenica je da poezija u Hrvatskoj ima što ponuditi. U svakom slučaju, situacija je naizgled potpuno drugačija od one prije petnaestak godina, kad je gotovo svaki intervju s nekim od aktera hrvatske pjesničke scene sadržavao segment lamentacije o kraju poezije u Hrvatskoj, odnosno o poeziji kao književnoj vrsti koja više nikoga ne zanima. Često se tada moglo čuti kako se poezijom u Hrvatskoj bavi nekoliko desetaka entuzijasta koji pišu pjesme i čitaju jedni druge, a da izvan tog posvećenog kruga suvremena poezija gotovo da nikoga i ne zanima.
Moglo se tada čuti i krajnje blesavih dokaza o nestanku utjecaja pjesnika u okviru suvremene književnosti, empirijskih dragulja koji su se oslanjali na nekakve usporedbe između pjesnika poput Tina Ujevića ili Dobriše Cesarića, čije pjesme su znali recitirati ljudi najrazličitijih generacija i stupnjeva naobrazbe, s današnjim pjesnicima čije pjesme nitko ne zna naizust izliti iz sebe u prigodnoj situaciji.
Dakako, pomalo je smješno uspoređivati recitatorski potencijal pjesama Dobriše Cesarića koje su se morale bubati napamet u osnovnim školama, zbog čega se predmet hrvatski jezik sastojao od beskrajnog lanca zadaćnica s temom 'dolazi nam proljeće' pa učenje Cesarićeve tužne balade pa zadaćnica s temom 'prvi žuti listovi padaju u parkovima moga grada' pa učenje nove Cesarićeve pjesme. Ova preciozna poetska ogrlica tako je usađena u nedorasle mozgove koji su kasnije s dosta teškoća mogli naći ljepotu u stihovima jednog Danijela Dragojevića ili, sačuvaj bože, Branka Maleša.
No, tako je kako je. U književnosti određene vrste i određeni žanrovi dok kruže po hegelijanskoj atletskoj stazi vremena ciklički se smjenjuju u vodstvu, a proglašavanje smrti književnih žanrova je poput glasa komentatora u eteru, jedan od vječnih ornamenata u čitavom tom bubnju za zamorce kojeg nazivamo vrijeme. Ti mrtvozornici umjetnosti, logopati koji bi proglašavali smrt neke književne vrste ili književnosti same gotovo su u pravilu i sami bili književnici, zvali se oni Aristotel, John Donne ili T.S. Eliot. Pa ipak, poezija još nije umrla.
Jučer su pjesnici došli u Lukovdol /na slici/ na posvećenje proljeća, na manifestaciju utemeljenu u čast Ivana Gorana Kovačića koja traje već 48 godina. Goranov vijenac dodijeljen je Delimiru Rešickom, odnosno nije, budući da ovaj pjesnik, koji voli dobrog dječaka Iana iz Macclesfielda što zidao je Varšavu od žigica ugašenih usred dana u vlastitim ustima, zbog bolesti nije mogao prisustvovati ovoj svečanosti na prvi dan proljeća. Pjesnici stariji, pjesnici mlađi, pjesnici mladi i pjesnici najmlađi čitali su svoje pjesme u Goranovom Lukovdolu. A onda su se potrpali u autobus za Rijeku gdje su ponovo čitali pjesme. Bili oni ili ne pripadnici jedne od najjačih pjesničkih scena na svijetu pjesme pišu i pjesme čitaju. A neki ih čak i slušaju.
Neven Svilar
