Uspjeh filma Buick Riviera, ekranizacije Jergovićevog romana Buick Rivera (u naslov filma vraćeno je 'i' koje je Jergović namjerno izbacio iz naslova knjige), koji je jednoglasnom odlukom žirija odnio Srce Sarajeva, glavnu nagradu na upravo završenom 14. izdanju Sarajevskog filmskog festivala, te veliki interes iskazan za ekranizaciju zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša, također prikazane na spomenutom festivalu, kao da ukazuju na to da su naši redatelji napokon pronašli svoju zlatnu koku.
Ta se zlatna koka zove moderna hrvatska književnost, a književni laureati kojima je ukazana čast da se po njihovim predlošcima snimaju hvaljeni filmovi redom su dobro vam znani književnici – kontroverzni bard Miljenko Jergović, pariški harmonikaš Damir Karakaš i ginekolog turned Burroughs Ivo Balenović.
Zanimljiva i dirljiva transkontinentalna priča o bosanskoj emigraciji i američkom snu u Jergovićevom romanu (noveli?) pokazala se kao inspirativan predložak za redatelja Gorana Rušinovića, koji ju je pretočio u odličan road movie, čija se kvaliteta ogleda kako u tome što su film prvom nagradom nagradili i filmski kritičari SFF-a, tako i u tome što su glavni glumci, Leon Lučev (Srbin Vuk) i Slavko Štimac (Bosanac Hasan), po prvi put u povijesti festivala podijelili nagradu za najboljeg glumca.
Dijelom sniman u američkom gradiću Fargo, lažno ovjekovječenom u kultnom istoimenom filmu braće Cohen, koji su ga snimali na lokacijama u Kanadi, Buick Riviera svoj uspjeh ipak ne duguje samo piscu predloška, redatelju i glumcima. Riječ je o velikoj međunarodnoj koprodukciji (Hrvatska, BiH, SAD, Njemačka i Velika Britanija) s brojnim oprobanim imenima, među kojima svakako treba istaknuti direktora fotografije Igora Martinovića, iza kojega stoje nagrađivani filmovi Gospođica i Padre Nuestro.
U natjecateljskom programu SFF-a, u Narodnom pozorištu bila je prikazana i ekranizacija Karakaševe zbirke priča o ličkim freakovima Kino Lika, u režiji Dalibora Matanića, koja je, kao i Rušinovićev film, realizirana u okviru programa potpore mladim redateljima iz regije Cine Link, što se dodjeljuje u sklopu SFF-a. Iako Kino Lika u Sarajevu nije pobrao nikakvu nagradu, zanimanje za film bilo je veliko, a navodno bi mogao podići malo prašine zbog tipično matanićevskog depresivnog prikazivanja stvarnosti.
A na zagrebačke je ulice upravo izašla i ekipa okupljena oko ekranizacije romana Metastaze Ive Balenovića, o Krpi, Kizi, Filipu i Dejanu, zagrebačkim dečkima na putu prema dolje, koji su dobro poznati kako domaćoj čitateljskoj, tako i kazališnoj publici. Nakon što je Boris Svrtan Metastaze vrlo uspješno uprizorio za Kerempuhove daske, režije dugometražnog filma po istom predložku uhvatio se Branko Schmidt, koji je za glavne likove postavio svima dobro znane domaće filmske i kazališne uzdanike - Renea Bitorajca, Roberta Ugrinu, Franju Dijaka i Rakana Rushaidata.
Čekajući ishod filma autora uspješnog Puta Lubenica i razmišljajući o tome hoće li filmska ekipa biti bolja od one kazališne (Vili Matula, Hrvoje Kečkeš, Mario Mirković, Borko Perić), pade mi na pamet nekad puno spominjan, a danas gotovo zaboravljen roman Vlade Bulića Putovanje u srce hrvatskoga sna, čiju ekranizaciju željno očekujem još od trenutka otkad sam se zaljubila u njega (roman, ne pisca, premda ni on nije za odbacit'), i kojeg, usprkos njegovoj izrazitoj filmičnosti, domaći filmaši ipak zaobilaze (mig, mig).
U svakom slučaju, nastave li oni inspiraciju tražiti među koricama domaćih knjiga, našim se književnicima smiješe bolji dani, još bi se i mogli obogatiti od pisanja, a kad Jerga za stotinjak godina bude dio obaveznog kurikuluma, ovim će se trendom moći okoristiti i budući lijeni školarci, koji, baš poput današnjih, uvijek radije pogledaju ekranizaciju...
