Nasmijano društvo: Mićanović, Lipovec, Lovas, Ladányi.
Dok je većina Hrvata u srijedu grickala nokte i proklinjala bahatost naših nogometaša, u Booksi su Miroslav Mićanović i Slađan Lipovec predstavljali novi broj Quoruma, koji u tematu donosi tekstove mađarske književnice Ildikó Lovas, koja je na promociju došla u pratnji dobro nam znanog Istvána Ladányija, lektora na FF-u u Zagrebu.
Vizionarski ustvrdivši da smo svi okupljeni zaigrali na sigurno, jer za razliku od naših nogometaša ne možemo izgubiti, Slađan Lipovec, urednik Quoruma, predstavio nam je ovu vrlo popularnu i cijenjenu autoricu koja djeluje u Subotici, ali su joj područje djelovanja i utjecaj puno širi. Lovas (1967.) je pripadnica mađarske manjine, rođena je u Subotici, završila je mađarski i književnost u Novom Sadu. Objavljuje od 1987. godine, i tekstovi su joj zastupljeni u brojnim časopisima i antologijama. Iza sebe ima 3 zbirke priča i novela (Tintarnica, 1994.; Druga priča, 1995.; Via del Corso, 2001.) te 3 romana – Gola u priči 2000., Izlaz na Jadran – James Bond u Bačkoj, 2001. i najnoviji iz 2007. Španjolska nevjesta, a nagrađena je i brojnim nagradama.
O Lovas se jučer razgovaralo u kontekstu problema s kojima se susreću pisci na razmeđi kultura. Ona je, zbog toga što piše na mađarskom, godinama bila marginalizirana u vlastitom gradu, dok je istovremeno jedan od rijetkih vojvođanskih autora čije su knjige čitane u Mađarskoj. Sama za sebe kaže da zbog jezika pripada mađarskoj kulturi, ali i da se zbog toga što u Subotici, koja se čak pet puta nalazila u sklopu različitih država, naučila ne gledati na to. Sebe definira kroz sintagmu lokalpatriot-kozmopolit, koja se spominje i u njezinoj priči 'Stvarni konobar'.
"Živjeti u manjini jako je komplicirana stvar u kulturnom smislu. Ako si spisateljica Mađarica u Vojvodini od tebe kanon zahtijeva da pišeš o tome što su zadaci pisca koji pripada mađarskoj kulturi, o tome kako nam je teško, kako smo veliki, dobri, drugačiji. Ja to nisam htjela, jer sam to doživjela i s druge strane, pa imam otpor prema takvim stvarima. Kako sam studirala u Novom Sadu, gdje su profesori bili orijentirani prema europskim tekovinama, vrijednostima i teoriji te nisu pripadali narodnjačkoj struji, i kako sama pripadam toj urbanoj grupi, stvarno sam se borila jer ne volim da mi naređuju o čemu književnost treba pričati. Mislim da je tekst sam sebi svrhom. Onda su o meni pisali da sam kozmopolit, izdajnik... Prozivali su me jer sam u novinama koje sam tada uređivala objavljivala mađarske autore koji su napustili Vojvodinu, Hrvate iz Vojvodine, Mađare iz Rumunjske... To je bilo jako bolno. Baš sam u to vrijeme pisala priču o konobaru i tada sam zaključila da sam ja u stvari lokalpatriota i kozmopolit, jer ne mogu otići iz Subotice, ja tamo želim živjeti. Ne mogu podnijeti to da se nešto što je nacionalni identitet, nešto što je normalni dio mog života preispituje. Ako sam ja spisateljica koja pišem na mađarskom onda je to dio mene, neću o tome razmišljati, nije to moja tema, to je nešto jako dosadno i jako nisko. Pa sam onda smislila sintagmu lokalpatriot –kozmopolit kako bih ih malo isprovocirala."
No, to je ipak nije zaštitilo da s početkom rata ne zapadne u veliku krizu, od koje se oporavila tek pišući Izlaz na Jadran, koji bi uskoro trebao izaći i kod nas. (Detalji još nepoznati redakciji.)
"Rođena sam 67. godine, imam 41. godinu, kako je moja generacija živjela između 24. i 35. godine života to sad više nikoga ne zanima, premda su to bile naše najvažnije godine. Roman Izlaz na Jadran napisala sam da ispričam našu priču, da ispričam priču o državi koja je bila laž, ali u kojoj nam je ipak u određenim trenucima bilo lijepo. Bez obzira na to što naši kolege koji su pisali ranije, oni koji su sad već velika imena i sad imaju 60 – 70 godina, nisu imali tu hrabrost da napišu gdje su griješili, kako su zbog politike, zbog neke ideologije, zbog stana, zbog statusa, zbog čega već, dali svoju dušu. Ja sam znala da ja to moram učiniti, jer inače ne bih više mogla živjeti u Subotici, ne bih mogla pisati. Bilo je tragično vrijeme. Toliko mi je bilo teško da jedno 6-7 mjeseci ništa nisam pisala. I onda sam jednom pila kavu i došao je moj sedmogodišnji sin sa svojim prijateljem. Igrali su se Jamesa Bonda, znate onu rečenice: "Zovem se Bond. James Bond". I onda sam u tom trenutku shvatila da je to prava stvar, da tako mogu pisati o onom od čega mi se povraća. Književnost mora biti i smiješna i zabavna čitateljima, ali svejedno sam željela da u želucu imaju osjećaj kako nešto nije u redu, nešto što nam je pokvarilo toliko godina i toliko života. I zamislite što sam ja smislila. Smislila sam da se James Bond zove Duško Popov. Ja sam našla čovjeka, koji je Srbin, koga svi vole u svijetu, koji je junak. Jedini Srbin kojeg vole u svijetu. Tako sam našla svog junaka. Smjestila sam ga u Bačku. Tako sam kroz te stranice koje sam napisala nastojala da zajedno s čitateljima koji će pročitati knjigu pronađem naš novi Izlaz na Jadran."
Njezin najnoviji roman Španjolska nevjesta na zanimljiv način komunicira s najvećim mađarskim subotičkim književnikom Gézom Csáthom, pripadnikom tzv. svetog trojstva koje čine još i Danilo Kiš i Dezsõ Kosztolányi. Lovas se tom svetom trojstvu obratila na specifičan način. U formi tipičnog djevojačkog romana koje je čitala kao djevojčica, napisala je roman koji tematizira nesretni brak i tragičan kraj genijalnog, ali i neopisivo nesretnog Csátha, koji je u trenutku ljubomore ubio svoju ženu Olgu, a sebi je presudio nešto kasnije, kad su ga na granici s Mađarskom, kamo je nastojao pobjeći, ulovili graničari. Lovas roman razvija kroz dvije paralelne priče u stogodišnjem rasponu. Jedna se bavi djevojkom koja se krajem 20. stoljeća sprema za brak, dok se druga bavi Olginim životom s početka tog istog stoljeća. "O toj ženi se gotovo ništa ne zna. Ta institucija supruge književnika u Mađarskoj je izuzetno važna. Te su žene mitovi. Željela sam napisati roman o Csáthu, ali tako da ga obradim kroz priču o njegovoj supruzi Olgi, koju je ubio. Csáth je stvarno bio genij, jedan od najvećih, ali je bio i odvratan čovjek. Bio je ovisan o morfiju. Željela sam opisati tu njihovu ljubav, koja je završila tako kako je završila i spojiti je s jednom modernom pričom", objašnjava autorica.
Upitana razlikuju li se sudbine tih dviju žena ili je taj paralelizam takav da je između njih ako ne već znak jednakosti, a ono barem znak ekvivalencije, Lovas odgovara: "Priča nije ispričana u normalno slijedu. Nekoliko poglavlja priča djevojka, nekoliko poglavlja Olga. One se nikad ne spoje, ne nađu. Naravno, ja sam to napisala tako da možemo misliti da je Olga baka ili prabaka ove djevojke, ali to nije definirano. Ponavljaju se neki zajednički motivi, poput gumbića na haljini tj. spavačici koji se dugo raskopčavaju i mislim da je to sasvim dovoljno. Ako je jedna priča o životu neke žene ili neke djevojke i o tome što to znači biti žena, onda ne moramo tražiti nešto jako jednostavno i primitivno da spojimo te dvije priče, mislim da možemo naći nekoliko odgovora u sebi. Mislim da je najvažnije pričati o izgubljenom sjaju u očima. Trebamo raditi na tome da nam se izgubljeni sjaj iz očiju vrati. A odgovore zašto i kako morale bismo naći same."
Kad su nam već predstavili jednu uistinu interesantnu autoricu, i s kvorumašima smo porazgovarali o tome kakav je položaj njihovog časopisa danas, u odnosu na burne osamdesete. Dok Lipovec smatra kako je najveća Quorumova vrijednost činjenica da obuhvaća 3-4 generacije, što se tiče autora koje objavljuje i što se tiče ljudi koje okuplja u uredništvu, Mićanović nas je podsjetio da su se od osamdesetih promijenile teoretske paradigme, književne paradigme, ukusi, tehnologije itd. te da jednostavno Quorum devedestih i ovaj danas moraju biti poprilično drugačiji od onog osamdesetih. A njegovu je budućnost opisao na primjeru ove promocije: "Za mene je to što se večeras dogodilo, to što smo napravili temat sa spisateljicom koja, sad kad je slušam, sa mnom dijeli sve moje nelagode i sve moje radosti u toj nekoj pustolovini pisanja to je za mene najveći mogući događaj koji se odnosi na ovaj broj. Ne uvođenje Ildikó kao branda, kao znaka, već jedno stvarno uvođenje teksta. Dakle, mi ipak govorimo o tekstu i o pisanju, i svi bismo za taj dobar tekst dali sve. Ja nemam iluzija da ćemo mi u svakom broju imati Ildikó Lovas, ali u svakom broju ćemo imati tu neku pustolovinu. Lovas je spisateljica koja ne presijeca čvorove, ona stalno trči oko njih, ona ih problematizira, ali zapravo cijelo vrijeme situira sebe između manje kulture i veće kulture, između velikih i malih pisaca, između žena i ne žena, između feminizma i nefeminizma. Dakle, ona nije korektna autorica. Mi želimo raditi nekorektan Quorum. Meni je to utjecaj Quoruma, to da smo večeras ovdje da pričamo o nečemu što se cijelo vrijeme tiče teksta, koliko se tiče i našeg života."
