Za razliku od Zagreba u proteklih nekoliko dana, Pula je sunčana i ugodna – pravo mjesto za literarne nomade svih vrsta i zanimanja. Velik broj istih okupio se na predstavljanju knjige doajena nomadizma Kennetha Whitea – Kuća plime i oseke (Geopoetika, 2008.).
Na nagovor samog Whitea, kuća Geopoetika otpočela je sa radom 1993., u jeku hiperinflacije i ratnih zbivanja. Tijekom petnaestak godina svoje djelatnosti okupila je vjernu i stalnu publiku koja je u samoći doma svoga čitala autore poput Bele Hamvasa ili Johna Cowpera Powysa, a usput upoznavala literarne krugove s literarnom ostavštinom samoga Whitea. Njegova novoprevedena knjiga Kuća plime i oseke literarno je ostvarenje krilatice kako je geopoetika filozofsko uvjerenje i način života.
Promatraču sa strane automatski pada mrak na oči ako se kaže kako je u knjizi riječ o pseudo-autobiografskoj prozi u kojoj intelektualac zabarikadiran u staroj bretanjskoj kućerini, piše o životu, svojim čitateljima i raznim problemima koji ga zaokupljaju. Štoviše, takva se statičnost može činiti direktnom kontradikcijom nomadskog načela. No, riječima samoga Whitea, pisanje o kretanju može biti pisanje o životu na jednom mjestu. Tumačeći etimologiju englesko/francuske riječi author preko latinske augere – povećati, White govori kako je glavni cilj pisca propitati granice koje ga odvajaju od vlastite okoline i, propitivajući ih, povećavati radost življenja. Ovo propitivanje srž je nomadskog pokreta koji se ne mora nužno ostvarivati u fizičkom pomicanju s jednog mjesta na drugo, već se može ostvarivati i unutar vlastita četiri zida. Kuća plime i oseke predstavlja, tako, individualni otpor dominantnom sistemu, otpor koji nije revolucionarno-radikalan, već je pomalo klaunovski ili, Whiteovim riječima, 'it's a laughing resistance'.
Alida Bremer je istakla kako je, unatoč tome što je riječ o izrazito meditativnom autoru, Kuća plime i oseke primjer izuzetno ekstatičnog pisanja, koja univerzum doživljava kao multiverzum, skup nebrojenih mogućnosti za nomadskog putnika – mogućnosti čije istraživanje nikada ne prestaje.
Ovaj tekst možete shvatiti kao svojevrstan uvod u opsežniji intervju sa Kennethom Whiteom kojega ćete uskoro moći čitati na ovim stranicama.
Za kraj stiže gastronomska preporuka u stilu Davora Butkovića. Kavana i pizzeria Tomaso, koja se nalazi u samom centru Pule, u svojoj ponudi nudi i jestvinu interesantnog naziva – Kolač. Riječ je o kombinaciji kremšnite, tiramisua, štrudla, čokoldanog kolača i paradižeta (ilitiga šnenokli) i kao takav predstavlja gastronomsko utjelovljenje filozofije nomadskog eklekticizma. Ako spadate u onu vrstu odvažnih gastro-nomada, koji se ne osvrću na smetnje poput zdravog razuma, a od sintagme 'standardna kombinacija' pada vam mrak na oči, tad pređite preko Tomasa. Isplatit će vam se.
tekst i foto: Matko Vladanović
