Thomas Pynchon ima novi roman koji je nazvao Inherent Vice. Riječ je zapravo o detektivskoj pripovijesti smještenoj u 1960-e. Inače, svima je dobro znano da je Pynchon jedan od najčitanijih romanopisaca uopće čija popularnost raste geometrijskom progresijom još tamo od 60-ih kada je objavio slavni roman V (1963.). Činjenica je isto tako da je Pynchon svojom ekscentričnošću i pustinjačkim načinom života samo potpirio maštu svojih čitatelja gotovo jednako uspješno kao J.D. Salinger. No koliku sljedbu čovjek zapravo ima, pokazuje gotovo uznemirujuća činjenica da postoji Pynchon Wikipedija, zapravo ne jedna već šest njih, od kojih je svaka posvećena jednom njegovom romanu. Uostalom vjerni čitatelji našeg sajta već znaju nešto o tome. Postoji naravno i bezbroj sajtova posvećenih Pynchonu, među kojima par riječi posebno zaslužuje ThomasPynchon.com, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što su autori stranice došli do otkrića zbog kojeg su, među pinčoncima i pinčonistima, već dobili status Boba Woodwarda pinčonologije. A Watergate je u ovom slučaju otkriće da je sam Thomas Pynchon odabrao i pripremio sliku za cover svog novog romana, već spomenutog Inherent Vice. Inače pisac je veliku pažnju posvetio ovom poslu i nije dopustio uredničko miješanje. I zaista je bila riječ o dugotrajnom procesu, budući da je tjednima pročešljavao internet u potrazi za pravom slikom. I našao ju je u slici umjetnika Darshana Zenitha. Iako Pynchon nije Oprah, i Zenith neće postati Eckhart Tolle ilustratora, možemo biti sigurni da će mu odluka pisca da upravo njegovu ilustraciju iskoristi za svoj roman, donijeti naglu popularnost.
Slika je puna aluzija na klasične žanrovske modele surf–arta. Kako kažu na ThomasPynchon.com: 'Cadillac Hearse iz '59 je parkiran ispred 'Endless Summer Surf Shopa' (aluzija na kolekciju Greatest Hits od Beach Boysa, o kojima će još biti riječi kasnije, op.a.)… Autor slika samo pozadinu scene (more, nebo, palme) i zatim skenira sliku u kompjuter. Zatim koristi metalni model auta u omjeru 1:18, fotografira ga nasuprot bijeloj pozadini te potom unosi digitalnu fotografiju u kompjuter… završni dio je digitalni produkt, i zapravo nema originalne slike u ovom djelu'. Dakle, autor se služi popartističkim postupkom koji je očito savršeno odgovarao Pynchonu.
Sama ilustracija sigurno asocira na Beach Boyse, kao što svaka slika s palmom i cadillacom asocira na njih. I zato, za kraj, samo mala pričica o susretu Briana Wilsona i Thomasa Pynchona, iz biografije Briana Wilsona (Peter Ames Carlin, Rodale, 2006):
Jules Siegel i Thomas Pynchon došli su u posjet Brianu Wilsonu na Beverly Hills... Kada je Siegel doveo svog prijatelja Pynchona u Wilsonovu kuću, slavni hipsterski romanopisac sjedio je u nervoznoj i neugodnoj tišini, dok je razvaljena pop-zvijezda Wilson, koji ga je doveo u svoj novopostavljeni arapski šator u dvorištu kako bi se napušili u prikladnom okolišu, neuspješno pokušavao zapaliti uljanicu. 'Brian se pomalo bojao Pynchona, budući da je čuo da je Pynchon zaista pravi genij establišmenta s istočne obale' prisjeća se Siegel. 'Ni Pynchon nije bio baš rječit. On bi i inače često šutio i pustio bi te da pričaš dok bi on samo slušao. I tako obojica razvaljenih genija zapravo nisu gotovo ništa progovorili u tom šatoru cijelu noć. Bila je to jedna od najčudnijih scena koje sam ikada vidio.'
