Vule Žurić rođen je 1969. godine u Sarajevu. Godine 1993. dolazi u Beograd. Živi u Pančevu. Objavio je knjige priča Umri muški (1991.), Dvije godine hladnoće (1995.), U krevetu sa Madonom (1998.), Valceri i snošaji (2001.); romane Blagi dani zatim prođu (2001.) i Rinfuz (2003.); zbirku kratkih priča Mulijin ruž (Reč br. 69/15, 2003.). Izbor priča preveden mu je na talijanski i objavljen pod naslovom Večeras u podne (Pontedera: Tagete, 2003.).
Razgovor s Vuletom Žurićem, i svojevrsno predstavljanje pisca, ali i njegovog najnovijeg romana Mrtve brave domaćoj publici, održan je u Booksi u sklopu Dana srpske kulture koji su čitav protekli tjedan trajali u Zagrebu. Osim Vuleta, tu su bili književnik Miljenko Jergović, također originalno iz Sarajeva, kao i urednik Nenad Rizvanović. Tu je, u ime domaćina iz Bookse, bila i Mika. I razgovor je mogao početi…
Nenad Rizvanović: Vule radi ono što u hrvatskoj književnosti ne postoji zadnjih 20-ak godina. Rekao bih da su Mrtve brave napisane u antirealističkoj tradiciji tipa Todor Manojlović, Svetislav Basara ili, ako hoćete, Beckett ili Pynchon. No, za razliku od većine navedenih, Vuletov antirealizam je komunikativan, a ne hermetičan (iako sada ispada da su Beckett i Pynchon zapravo hermetični, oni to u svojoj biti nisu). Možemo reći da u Hrvatskoj Vule nema komplementarnog para. Vule je zadržao obje linije, i carverovsku realističnu i pynchonovsku antirealističnu, što nitko u hrvatskoj književnosti nije. Iako se o srpskoj prozi priča kao o staromodnoj, Vule je dokaz da nije sve baš tako, jer ne da nije staromodan, nego, ono - nije! Iako ima reputaciju, Vule je zapravo i tamo veliki autsajder.
Vule: Znate, moj početak ima veze sa Zagrebom, ili, preciznije, sa zagrebačkim časopisom Pitanja, jer su tamo, mislim '86., bile objavljene priče i Pynchona i Carvera. Tada me oduševio Pynchon, no kasnije, kada sam pročitao O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, Carver mi je postao veoma drag pisac, značio mi je više čitalački.
Inače, moja prva knjiga je Umri muški iz '91., ima veze s filmom Slučaj Harms Slobodana Pešića, s Franom Lasićem kao Danilom Harmsom, i Stevom Žigonom. To je ono 'pitanje ćorsokaka': često pišući ideš u nekom pravcu, a ne propadaš baš slavno.
Rizvanović: Taj blok o kojem govoriš je obradio Tomislav Wruss. Tamo su svi pisci američke metafikcije tipa John Barth, Thomas Pynchon, 'Borgesovi sinovi'... Obično se suprotstavljaju 'američka metafikcija' i realisti, no Vule je to drugačije shvatio.
Vule: Za mene je Carver najviše pjesnik. Ja, na žalost, nisam pjesnik, iako najviše cjenim pjesnike, i zapravo im zavidim, ljudi u četiri stiha umiju reći nešto što većini ne uspijeva u ne znam koliko tomova. Ipak, više od svih pisaca, na mene su utjecali fudbal, jazz i kojekakve 'apokrifne priče'. I rat je svakako utjecao na pisanje, jer osim što je unio realizam, unio je i nešto magijsko, nestvarno. U ratu se snovi stapaju sa surovom stvarnošću. Inače, u Beograd sam došao '93. Izdao sam tamo Dvije godine hladnoće te U krevetu s Madonom. Iako su Valceri i snošaji napisani '99., dakle nakon rata, meni se nekako čini kao da mi je to druga knjiga. Jer, tek tada sam se nekako oslobodio svih utjecaja i osjećao sam knjigu mojom. Pisao sam u Italiji u slobodi, bio sam, naime, na spisateljskoj stipendiji u nekom gradiću gdje nema stvarno ničega za vidjeti i tako je nastao moj prvi roman Blagi dani zatim prođu (parafraza mog omiljenog pisca Miloša Crnjanskog).
Kasnije su došle i druge knjige: Rinfuz(fudbalski triler), je više eksperimentalni roman. Ono, Srbija 2003., nakon ubojstva Ðinđića, iako se dešava u nekoj imaginarnoj južnoameričkoj zemlji. Jer, pobogu, sve je u Južnoj Americi: magijski realizam, fudbal, vojne hunte. Volim mnoge južnoameričke pisce. Roman Tigrero se zapravo sastoji od četiri romana, dok se Crne ćurke sprdaju s mojim voljenim Crnjanskim. U to vrijeme sam zabranio sebi da pišem o TV-u. Zato se roman dešava u Srbiji prije 50 godina, zapravo sam se zajebavao sa srpskim spisateljskim veličinama. I moram priznati da se nisam dobro proveo zbog toga. Naime, knjiga je ne popljuvana, kritizirana ili slično, već potpuno prešućena, kao da je nema. Mrtve brave je knjiga koja mi je bila neobična za pisati, nakon 15-e, 20-e strane krenem u raznim smjerovima, jako se razlijem, no na kraju sam ipak bio zadovoljan. I baš je taj niskobudžetni roman, k'o za vraga, dobio tvrde korice.
Rizvanović: Kao da rješavaš neki problem... Inače, ove spomenute knjige su na mene ostavile dojam sličan onome mladoga Basare.
Vule: Moram priznati da je meni svako čitanje važnije nego pisanje, čitanje je osnova za pisanje, prije nego pisanje. To je potreba i moralna dužnost, a sve to na koncu ulazi u tekst. Također, mislim da je bitna činjenica da se onirički dio ovaj put pojavljuje stvarno 'transparentno'. Osim toga, i tu je bilo svega, od književnih citata i aluzija pa sve do neizbježnog fudbala. Kad smo već kod fudbala, za one koje to zanima, u ovoj knjizi je veliki dio posvećen Javieru Irruretti koji je zapravo i jedan od likova.
(Neka oni koji ne zanima nogomet slobodno preskoče ovo objašnjenje. Naime, Javier Irrureta je bivši trener nogometnog kluba Deportivo La Coruna, i autor jednog od najvećih preokreta u povijesti Lige prvaka. U četvrtfinalu ovog natjecanja 2004. Deportivo je igrao s moćnim Milanom. Prvu utakmicu, igranu u Milanu, domaćin je lakoćom dobio rezultatom 4:1. I kada su svi očekivali da će uzvrat biti samo formalnost, Deportivo je odigrao jednu od najboljih utakmica koju je itko ikad odigrao, razbio moćnu Berlusconijevu igračku kao beba zvečku, i tako prošao u polufinale. Inače, u polufinalu je Deportivo i sam bio razbijen od Porta čiji je trener bio 'the Special One' Jose Mourinho, koji je također lik u knjizi', op.a.).
Inače, uživam da stvaram lažne identitete, zar to nije čudo? Tako se glavna junakinja zove Stojanka, ona je lik potpuno izgubljen u tranziciji.
Rizvanović: Reći ću samo da je to meni strašno zabavan i duhovit tekst.
Miljenko Jergović: Moram priznati da je, kada sam išao u Booksu, bila velika gužva i jagma za parkirnim mjestima, što me strašno iznerviralo i pomalo rastrojilo, no imalo je i jedan dobar učinak. Nisam došao na vrijeme i ne govorim prvi pa sam imao sreću da čujem Rizvu i Vuleta. Ja inače jako volim čitati kritičke tekstove o Vuletu Žuriću jer mi otkrivaju stvari o kojima nisam imao pojma i koje mi nikada nisu pale na pamet. Možete onda misliti koliko mi je osvježavajuće i neobično bilo slušati sada što su Rizva i Žurić imali za reći o Žuriću. Ja punih 18 godina čitam Vuleta Žurića i nisam do sada ništa od onoga što su govorili primjetio. A stvarno ga dugo čitam, to je već jedno punoljetno čitanje, čitao sam ga još dok je objavljivao u Književnoj reviji. Mislim da je Vule u svojim inkarnacijama, svojim književnim personama i maskama pisao zapravo 'stvarnosnu prozu', samo što je tu riječ o jednoj radikalno drugačijoj stvarnosti od onoga što stvarnost uistinu jest. U svakom romanu se izuzetno pažljivo vodilo računa o konstituiranju jednog svijeta ili stvarnosti, u kojem bi se uvjerljivo mogli pojavljivati likovi, izmišljeni ili stvarni. Rizva je, recimo, spomenuo ranog Basaru, i to je točno. No, ni rani, kao ni kasni Basara nije se bavio tako pomnim i pažljivim konstituiranjem romaneskne stvarnosti kao što to čini Vule Žurić. Može se reći da Žurićeva književna stvarnost ima dodira sa stvarnošću, štoviše, rekao bih da u Žurićevskoj, ili, ljepše rečeno, Vuletovskoj, stvarnosti ima elemenata hiperrealizma. 
Ova anegdota bi mogla mnogo toga pojasniti. Naime, ja sam Vuleta sreo prije desetak godina u zgradi Predsjedništva BiH. To je bilo zaista najčudnije mjesto na svijetu, bez imalo pretjerivanja. I u tom daleko najbizarnijem mjestu u kozmosu tada se moglo sresti intelektualce, ratne zločince, generale, dilere kokainom, članove Predsjedništva, nas dvojicu, strane špijune, novinare… Ta zgrada je stvarno bila nalik nekom radikalnom postmodernističkom eksperimentu. Čitajući Vuleta u postsarajevskoj fazi, imao sam jak dojam da se nas dvojica zapravo nismo nikada tamo sreli, da ta zgrada nije niti postojala, već da je riječ o realizaciji nekog Vuletovog teksta.
To sve pričam kako bi onima koji ga nisu čitali dočarao nešto od generalne atmosfere iz romana Vuleta Žurića, jer, iako su različite, niti jedna njegova knjiga nije loša, i zapravo je svejedno što ćemo njegovo čitati. Vule je jako duhovit pisac. Kako kaže Rizva, mi, pod time mislimo na hrvatsku književnost, nemamo nešto poput Vuleta. Razlog zašto je tome tako je naprosto zato što nešto tako nije niti moguće. Naime, hrvatski pisci koji su htjeli pisati u toj tradiciji su nepodnošljivo ozbiljni i smrtno neduhoviti, i uvijek se u njihovim tekstovima osjeća neko nepodnošljivo nastojanje da im taj tekst osigura kakav počasan doktorat ili bar mramorni spomenik u budućnosti. Jednostavno su odvratno dosadni.
Vule piše živim srpskim jezikom, to je strašno važno. Jer pisci na koje je Rizva mislio su pisali jezikom koji nitko nikad i nigdje nije govorio, hvala bogu. Vule ne piše jezikom koji je 'blago u Kristu preminuo' prije više od stotinu godina. Sada ispada kao da je sve u Srbiji divno i krasno, a kod nas loše, ali činjenica je da je književna kritika u Srbiji još uvijek važna i ozbiljna stvar, tamo se, začudo, i u dnevnim novinama pišu književne kritike. To je dokaz da su još uvijek zaostali, za razliku od nas gdje samo pokoji freak u novinama ili portalima tupi nešto o književnosti, i jednostavno je činjenica da u Srbiji nemaju dovoljno lifestyle i trač rubrika u odnosu na književnost.
Rizvanović: (kroz smijeh) I oni će se razviti, i nadamo se za koju godinu izbaciti taj kuriozitet!
Jergović: No, i u Srbiji gdje je jaka kritika, ne zna se što zapravo s tim Vuletom, gdje početi, kamo ga strpati. I to ne zato što ga se ne može staviti u mainstream ili alternative, nego zato što je apartna pojava u srpskoj literaturi. Jednostavno se razlikuje od svih, nema svog parnjaka ili književnog pobratima, iako u srpskoj književnosti ima svega i svačega. I ima neke pravde što je Vule sada pančevski pisac, iako nije jedini važan pisac iz Pančeva. I zato, čitajte Vuleta Žurića, na moju odgovornost! Ja ću snositi račun!
Booksa: Crne ćurke, Tigrero i Mrtve brave se mogu čitati kod nas. No, Vule, ti ipak dolaziš iz Sarajeva, od tamo si otišao u Pančevo…
Vule: Ne bi htio uvrijediti bilo koga, ljude koji su stvarno strašne stvari doživjeli, no moram reći da mi ipak smeta do neprestano brandiranje i re-brandiranje nesreće. Sjećam se, bilo je to čini mi se isti dan kada je Dinamo, odnosno Croatia, igrao s Atletico Madridom, prišao mi je jedan čovjek tamo i rekao mi 'vaše priče su zapravo ratne. 'Na žalost', odgovorio sam, na što mi je on začuđeno rekao 'zašto nažalost?'. Postoje Vukovar, Srebrenica i druga mjesta tragedije, no Sarajevo je uvijek u svijesti nekako na prvom mjestu, na žalost i sami Sarajlije imaju takav sentiment. To traje do dana današnjeg, taj život je zapravo smrt, koliko god to patetično zvučalo. I zato se i ja nekad osjećam kao mrtav čovjek, patetično ili ne. I iako često idem u Sarajevo, iako su ćevapi i dalje fantastični, ja ne mogu nigdje da se vratim. A, iako potom idem u Pančevo gdje živim, ja nemam osjećaj da se vraćam, već uvijek samo da negdje odlazim. Opet sam patetičan, taman toliko za '5' iz srednjoškolskog sastava. Uglavnom, s tim stvarima se ne bih suočavao da nisam promijenio mjesto, da nisam izmješten.
Foto: Petra Pekica
