Vladimir Pištalo dobitnik je NIN-ove nagrade za najbolji srpski roman objavljen u 2008. za roman Tesla, portret među maskama u izdanju Agore. U potpuno transparentnom sustavu biranja pobjednika odmah je obznanjeno da su za Pištalov roman glasali Milan Vlajčić, ujedno i predsjednik žirija, zatim Stevan Tontić i Milo Lompar, dok su preostala dva člana, Aleksandar Jovanović i Slobodan Vladušić, glasali za roman Savršeno sećanje na smrt Radoslava Petkovića. U obrazloženju nagrade stoji kako 'roman Vladimira Pištala prati životnu putanju Nikole Tesle na neobičan i za srpsku kulturu potpuno nov način, izbjegavši tradicionalnu vizuru sukoba našeg naučnika sa avetima američkog merkantilizma'. Nadalje, žiri je ocijenio kako je roman pisan 'poetskim stilom, s mnogo epifanijskih trenutaka, uz niz izvanredno oblikovanih sporednih likova, počevši od Teslinih roditelja do naučnika s kojima je surađivao i industrijalaca koji su uspjeli da iskoriste njegove genijalne izume, ali i njegov prezir prema materijalnim dobrima'.
Upravo su autorova poetska slikovitost, kao i očito dobro poznavanje povijesnih činjenica bili prevaga za Pištala. Autor, inače, iako originalno beogradski pisac, već godinama živi u Americi te predaje suvremenu američku povijest na sveučilištu Wooster u Massachusettsu, što mu je omogućilo kvalitetno korištenje historijske građe u romanesknoj konstrukciji (doktorirao je na temi trostrukog identiteta srpskih iseljenika u SAD: srpskom, američkom i jugoslavenskom).
Osim spomenutih romana Vladimira Pištala i Radoslava Petkovića, u užem izboru za NIN-ov roman ove godine bili su i Hamam Balkanija Vladislava Bajca, Moja poslednja glavobolja Laure Barne, Nevidljivi Aleksandra Gatalice, Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića i Dnevnik Marte Koen Svetislava Basare. Upravo je Basara od svih nominiranih autora jedini već osvojio ovu prestižnu nagradu i to prije dvije godine za roman Uspon i pad Parkinsonove bolesti. Treba reći da je NIN-ova nagrada za najbolji roman izgubila nešto od svog ugleda posljednjih dvadesetak godina, za što nije kriva isključivo činjenica što je nagrada prestala biti inkluzivna (dobitnici su bili s područja cijele Jugoslavije). Ipak, još uvijek je riječ o najvrjednijoj književnoj nagradi u Srbiji, makar zbog tradicije, što postaje očito nakon pogleda na listu laureata od njenog prvog izdanja 1954. Tu su, između ostalih, i Miroslav Krleža (1962., za Zastave), Ranko Marinković (1965., za Kiklopa), Meša Selimović (1966., za Derviš i smrt), Slobodan Novak (1968., za Mirise, zlato i tamjan), Danilo Kiš (Peščanik, 1972. - Kiš je jedini autor koji je vratio nagradu), Milorad Pavić (1984., Hazarski rečnik)...
