Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1. travnja 1809., dakle prije točno dvjesto godina u ukrajinskom selu Soročinci. I umjesto da se priča o književnosti ovog genijalnog pisca i utjecaju koji je izvršio ne samo na sljedeću generaciju ruskih pisaca 19. stoljeća, već i na suvremenu prozu, odvratna politika i nacionalističke svađe su došle ponovno u prvi plan. Naime, i Rusi i Ukrajinci svog Ivu Andrića za utrku imaju, a to je upravo Gogolj, pisac iz čije su Kabanice svi realisti poispadali i kojeg je Nietzsche nazvao 'rodonačelnikom moderne dekadencije'. Također, animozitet Rusa i Ukrajinaca prouzrokovan plinskom krizom dodatno je ražestio sukobljene strane koje pokazuju sve više nervoze u debati oko toga kojoj književnosti pripada autor Mrtvih duša i Revizora. Jer, iako Gogoljeva najpoznatija djela seciraju rusko društvo, njegova prva zbirka novela Večer na majuru kod Dikanjke je zapravo prava romantičarska zbirka koja govori o ukrajinskm selu i folkloru, a pripovijetka Soročinski sajam opisuje upravo njegovo rodno mjesto.
Gogolj je mladost proveo u Ukrajini, a 1828. odlazi u Petrograd, i to ne da bi postao piscem, već da bi bio činovnik jer to je za razliku od književnosti, 'korisnije za Rusiju' (iako piše od djetinjstva i za vrijeme školovanja, kada su ga ostali učenici nazivali 'čudnim patuljkom'). Ubrzo odlazi na klasični ruski Grand Tour (umnogome se razlikuje od Grand Toura engleskih intelektualaca koji u gotovo 100% slučajeva uključuje Rim, ili barem Firencu), dakle po Njemačkoj; u Lübeck, Travemünde i Hamburg (narednih godina mnogo putuje: Francuska, Italija, Švicarska). Po povratku se pokušava zaposliti u teatru, no ne uspijeva te naposljetku ipak postaje činovnik, da bi kasnije predavao i medijevalistiku na Petrogradskom sveučilištu, budući da su ga na Kijevskom odbili, unatoč zauzimanju Puškina, zbog nedovoljne kvalificiranosti. Druži se s književnicima, prije svega s Puškinom, koji mu, prema sumnjivoj književnoj predaji, daje ideje za fabule Mrtvih duša i Revizora. Večer na majuru kod Dikanjke izlazi 1831. s dosta uspjeha. Godine 1835. piše Taras Buljbu, Inspektor-generala 1836., a Mrtve duše (pod imenom Avanture Čičikova; naslov kojeg je nametnula cenzura), Nos i Kabanicu 1842. godine, nakon čega postaje najpoznatijim i najcjenjenijim ruskim književnikom. No, tokom godina pati od sve teže depresije, koja kulminira 24. veljače 1852. kada pali sve svoje neobjavljene tekstove, uključujući i drugi dio Mrtvih duša (za što okrivljuje Sotonu), nakon čega pada u krevet te odbija hranu. Umire deset dana kasnije, 4. ožujka, u teškim bolovima.
Debata oko pripadnosti Gogolja ruskoj odnosno ukrajinskoj književnosti traje već godinama, a obilježavanjem dvjestotog rođendana pisca dolazi do njene kulminacije, tako da smo posljednjih dana imali prilike svjedočiti bizarnom dvostrukom obilježavanju Gogoljeva rođenja koje kao da su izašle iz piščeva pera. Tako Rusi obilježavaju obljetnicu otvaranjem Gogoljeva muzeja i izvedbom djela Taras Buljba na državnoj televiziji, dok su Ukrajinci organizirali veliki festival u Gogoljevom rodnom mjestu. Pitanje kojoj književnosti pripada na prvi pogled i nije previše diskutabilno budući da se većina pisaca slaže da pisac pripada onoj književnosti na čijem jeziku piše. No, treba reći da su već nakon 1831. ruski kritičari poput Nikolaja Polevoya i Nikolaja Nadezhdina u Gogolju vidjeli emanaciju ukrajinskog duha, te su upravo preko njegovih tekstova dokazivali razliku između ruskog i ukrajinskog temperamenta i karaktera. No, uzavrele strasti se ne daju lako primiriti pa je tako neki Aleksej Vertinski, glumac iz Kijeva, u ukrajinskom tisku izrazio ogorčenje ruskim svojatanjem Gogolja uz riječi 'Nek' se gone!', dok je veliki ruski stručnjak za Gogolja Igor Zolotuski rekao da 'dio političke elite iz Kijeva svojata Gogolja kako bi u civiliziranu Europu ušli s barem jednim velikim ukrajinskim piscem', te da je diskusija o Gogolju i pripadnosti ukrajinskoj književnosti bespredmetna jer u njegovo vrijeme nije postojao zaseban ukrajinski nacionalni identitet. 'Gogolj je pisao i mislio na ruskom i bio veliki ruski pisac', zaključuje Zolotuski.
Neke stvari i nama mogu zvučati poznato: na primjer, novo izdanje Gogoljevih sabranih djela na ukrajinskom u kojem je piščeva fraza 'Slavna zemlja Rusija' promijenjena tako da je umjesto riječi 'Rusija' besramno umetnuta 'Ukrajina', što će poznavatelje bizarnosti iz hrvatske književnosti devedesetih podsjetiti na 'prijevod' Ivane Brlić Mažuranić i njenog Šegrta Hlapića kada je fraza 'bio je hrabar poput kraljevića Marka' promijenjena u 'bio je hrabar kao vitez'. No, ljudska glupost ne poznaje granice, a leti kroz vrijeme kao čigra kroz prostor.
Neven Svilar
