U otprilike drugom ili trećem razredu srednje škole, sjedio sam na satu fizike, a na mojoj klupi nalazila se jedna knjiga. Usred predavanja profesor, koji je šetao po razredu i nešto objašnjavao, došao je do moje klupe, uzeo knjigu u ruke, pogledao korice, pogledao mene, i rekao mi: "Da li mi ovom knjigom želiš nešto poručiti?". Knjiga koju je držao u ruci bila je Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te, Raymonda Carvera.
"Pisci se ne trebaju koristiti trikovima ili prevarama pa čak niti ne trebaju biti najpametniji momci u kvartu. Bez obzira na rizik da se ispadne smiješnim, pisac ponekad samo treba stati i zabuljiti se u ovo ili ono – zalazak sunca ili staru cipelu – u apsolutnom i najjednostavnijem udivljenju." Ove riječi danas zvuče kao da vam netko ide prodati petparačku literarnu nauku na najlošijem tečaju kreativnog pisanja, no ovaj poučak Raymonda Carvera imao je jednak utjecaj na literaturu zadnjih par desetljeća prošlog stoljeća kao što je na prvi pogled jednostavan poučak Paula Cézannea o povratku slikarstva na principe volumena - kugle, valjka i stošca - imao na slikarstvo prve polovice istoga stoljeća. Izuzev izuzetno uskog kruga, Paul Cézanne je bio prezren i ismijan kao slikar za života, te je tek sljedeća generacija slikara na čelu s Pablom Picassom bila ta koja je upozorila na važnost ovog slikara i njegovih slikarskih principa. Spomenutu Carverovu pouku o nužnosti eliminiranja trikova i povratku jednostavnosti ne spominjem u kontekstu likovne umjetnosti slučajno, budući da se njegov princip često, pa i prečesto, simplificira na tezu 'manje je više', koju je artikulirao Mies van der Rohe i koja je u likovnoj umjetnosti i arhitekturi bila poznata mnogo ranije nego li se to dogodilo u literaturi. Doduše, prava je simplifikacija podvlačenje sve umjetnosti pod jedan zajednički nazivnik ili umjetnički princip, no činjenica jest da je od sredine 19. stoljeća granično polje između različitih umjetničkih medija postalo polupropusnom membranom. No, asinkroni razvoj likovne umjetnosti i književnosti zanimljiv je fenomen.
William Burroughs u jednom je intervjuu prije kojih tridesetak godina, govoreći o načinu kako je došao do 'svoje' cut-up tehnike pisanja, rekao kako je književnost još od vremena nakon kraja historijske avangarde u debelom zaostatku za likovnom umjetnošću te da je nivo istraživanja i kvalitetnog umjetničkog eksperimenta neusporediv između ta dva područja, odnosno da je on upravo pomoću pouka likovne umjetnosti još od dade i neo-dade te eksperimenata sa srećom i slučajnošću Mercea Cunninghama i Johna Cagea ili Rauschenbergova i Gysinova slikarstva došao do cut-up tehnike.
Također, iako se na kugli zemaljskoj ne može zamisliti dvoje toliko različitih umjetnika kao što su Carver i Burroughs, zanimljivo je koliko ih stvari povezuje. Obojica su od početne prezrenosti dosegli status članova American Academy of Arts and Letters. Burroughs, doduše dosta stariji od Carvera, već krajem 60-ih i početkom 70-ih postao je jednim od najpoznatijih i najutjecajnijih pisaca, dok je Carver to postao tek krajem 70-ih i početkom 80-ih. Ali kad je postao poznat, brate, postao je poznat. On i njegova supruga, pjesnikinja Tess Gallagher morali su u dvorište kuće staviti znak 'Stop, oštar pisac' i 'Pisci rade'. I on je, baš poput Burroughsa imao problema s ovisnošću s kojom se borio dugo i odlazio na brojne kure skidanja; bio je, opće je poznato, radikalan alkoholičar. I baš poput Burroughsa, kojem je slikar Brion Gysin 'pomogao' da dođe do svog literarnog otkrića, famozne cut-up tehnike, tako je i Carver imao osobu koja mu je pomogla u konkretiziranju njegovog književnih ideja. Ta osoba je njegov dugogodišnji urednik, Gordon Lish.
Utjecaj Raymonda Carvera na suvremenu prozu zaista je teško precijeniti, no i zasluge za probijanje korita kojim je krenula bujica svjetske proze nakon 1980. sve više se pripisuju spomenutom Lishu. Prije nekoliko dana objavljeni su rezultati ankete, o kojoj su izvijestili i domaći mediji, a u kojoj je od dvadesetak svjetskih pisaca zatraženo da navedu koji su najutjecajniji autori odnosno djela suvremene književnosti. Iako se na prvom mjestu istraživanja našla knjiga Sto godina samoće, jedan od autora koji su bili pri vrhu bio je i Carver, a jedan od anketiranih pisaca, Blake Morrison, o Carveru je rekao sljedeće: "Niti jedan tečaj kreativnog pisanja ne bi se mogao održati bez predavanja o Carveru…Tisuće mladih pisaca učilo je na Carveru tako što su ljuštili slojeve njegove proze do same srži, uostalom baš kao što je to činio i njegov urednik Gordon Lish. Pa ipak, nitko ne može doseći Carverov genij i smisao za ritam i nijanse." Upravo Lish, jedan od najpoznatijih književnih urednika uopće, koji je osim s Carverom radio s mnogim velikim američkim piscima poput Dona DeLilla, ima golemu zaslugu za Carverov uspjeh, i mnogi su godinama vjerovali da je u najmanju ruku jednako zaslužan kao i sam pisac za radikalno ostvarenje 'manje je više' principa u njegovim kratkim pričama. Stoga je jedan od najzanimljivijih literarnih događaja 2009. godine objavljivanje knjige Beginners, zbirke kratkih priča 'restauriranih' u formu prije intervencije spomenutog Lisha.
Zbirku Beginners Carver je napisao 1980., a izašla je pod naslovom O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Zbirka je dobila odlične kritike, postavši njegovom najprodavanijom knjigom. No, razlika između Carverovih priča i finalne Lishove 'produkcije' bila je velika. Ipak, jedna činjenica je razlikovala ovu zbirku od onih nad kojima je Lish prije intervenirao, a 'razlika' je Carverova supruga, pjesnikinja Tess Gallagher. U pismu koje je Carver uputio Lishu 8. srpnja 1980. pisac govori o tome: "Možda da sam sam, bez ikoga, i da nitko nikada nije vidio ove priče, možda bih tada, znajući da su tvoje verzije bolje od onih koje sam ti poslao, možda bih tada pristao na sve to i zaboravio cijelu priču. No Tess ih je sve vidjela i dobro ih sve poznaje." Koliku je slobodu u priređivanju Carvera imao Lish dokazuju i ove riječi iz Carverova pisma svom uredniku: "Molim te da pogledaš ove sugestije koje sam ti poslao… čak i ako odlučiš da objaviš priče po svojem". I Lish ih je objavio po svome.
No, više od dvadeset godina nakon smrti Raya Carvera upravo je Tess Gallagher, zajedno sa velikim poznavateljima Carvera, Williamom Stullom i Maureen Carroll, zaslužna za novo, ili na određeni način prvo izdanje ove slavne knjige priča kojoj je i vraćen originalni naziv, Beginners, koji je s godinama dobio posve neočekivano značenje.
Neven Svilar
