Listopad, studeni i prosinac u knjižari Booksa rezervirani su za 'Humanizam i dekadansu'. Prva tribina u ovom interesantnom serijalu Irene Lukšić ugostila je Tončija Valentića i Katarinu Luketić. Tribina je okvirno bila podijeljena na tri dijela. U prvome dijelu Irena Lukšić, urednica možda i najcjenjenije biblioteke u Hrvatskoj trenutno, edicije Na tragu klasika izdavačke kuće Disput i Hrvatskog filološkog društva, govorila je o osnovnoj zamisli ove tribine odnosno o temama kojima će se ona baviti.
U fokusu će biti prezreni dijelovi naše kulture, tekstovi ali i druga umjetnička djela čiji su autori nastojali reći nešto više o čovjeku i njegovim intimnim tajnama, o ljudskoj psihologiji, strasti, erotici, o slobodi i ljubavi, ili slobodnoj ljubavi. Irena Lukšić uvela je slušatelje u priču o Mihailu Arcibaševu i njegovom epohalnom romanu Sanjin. Roman se može nazvati epohalnim iz više razloga, ne samo zbog činjenice da je nastao na početku 20. stoljeća (objavljen je 1907. godine), neposredno prije velikih događaja u Rusiji koji će promijeniti svjetsku povijest. Sanjina se, naime, može proglasiti jednim od najvećih književnih skandala 20. stoljeća. Kako je rekla Irena Lukšić, kad god bi spomenula ljudima Sanjina, bilo u Europi, bilo u Rusiji, reakcija je uvijek bila ista – "ne čitate valjda tu pornografiju'? Međutim, na pitanje 'da li ste čitali knjigu?' u pravilu bi odgovor bio – ne! "To je i jedan od razloga zašto sam odlučila prevesti ovaj roman, koji nikako nije pornografski, a u svakom slučaju je sjajno napisan", rekla je Irena Lukšić.
Književni skandali u prošlome stoljeću najčešće su povezani s erotikom. No, iz današnje perspektive čitateljima se, primjerice, romani D.H. Lawrencea (na kojega je Sanjin izvršio direktan utjecaj), koji su izazivali velike skandale i zgražanje građanske javnosti, čine sasvim benignom literaturom u kojoj su prikazi seksa većinom fino utkani u simbolički repertoar. Roman, koji je prvi put objavljen 1907. godine u Sankt Peterburgu gdje je vrlo brzo sudski zabranjen (kao i u mnogim europskim zemljama gdje je preveden), nakon objavljivanja doživio je katastrofalne kritike pa je autor jednog kritičara čak izazvao na dvoboj, koji ipak nikad nije održan. Protiv Sanjina, ocijenjenog kao obično pornografsko štivo, ustala je i Sveta Sinoda, a onda i carska cenzura, ali i cenzura u mnogim europskim državama. Iako su Arcibaševa branili i Tolstoj i Gorki (koji ga je isprva napadao, ali je zatim promijenio mišljenje), novo rusko izdanje moralo je čekati sve do pada sovjetskog režima, a sam je Arcibašev umro u egzilu, budući da je morao pobjeći zbog sukoba s boljševicima. Iako danas umnogome zaboravljen roman, Sanjin je početkom drugog desetljeća 20. stoljeća bio toliko popularan da je čak i skovan termin sanjinomanija, koja je bila najočitija u Njemačkoj, gdje je roman bio neizmjerno popularan.
Nakon razgovora o Sanjinu i njegovom utjecaju na druge autore, prije svega D.H. Lawrencea, Katarina Luketić je govorila o fenomenu Lolite Vladimira Nabokova, autora koji je nakon što je živio u Engleskoj i Njemačkoj došao živjeti u SAD 1940. godine. Lolita je djelo koje jako dobro može poslužiti za razgovor o pornografiji i književnosti. Nabokov je isprva htio objaviti roman pod pseudonimom, a njegova je supruga nudila roman velikim i važnim izdavačima koji su ga svi redom odbijali, s užasom i indignacijom. Treba, dakako, imati na umu da je to vrijeme novog puritanizma u Americi, vrijeme makartizma, Hladnog rata. Vrijeme lažnog morala. Na kraju je Nabokov roman preko svojih prijatelja objavio u Francuskoj 1955. dok je u SAD-u objavljen tri godine kasnije. Luketić je pročitala i dio zanimljivog intervjua gdje Nabokov odgovara na pitanje da li je on pedofil i je li riječ o autobiografskom tekstu. Baš to autobiografsko iskustvo je ono što uvijek zanima čitatelje koji uvijek postavljaju pitanja o tekstovima "što je tu osobno iskustvo a što je izmišljeno?". Nabokov se čitavo vrijeme morao braniti od tog pitanja o autobiografskom elementu teksta. "Dan danas ljudi na forumima raspravljaju o tome što je tu Nabokov zaista radio, a što izmislio," rekla je Luketić.
U pogovoru knjige Nabokov govori kako su pornografski romani nešto sasvim drugo, da pornografski romani imaju točno određenu strukturu, zacrtan siže te da su pisani prema nekim stereotipima, dok je Lolita ocijenjena pornografskim romanom samo zbog teme kojom se bavi. Luketić je citirala i Ivana Čolovića koji je u jednom tekstu o erotici i književnosti rekao kako književnost zapravo nikada ne može biti pornografska budući da je njezin medij jezik. U književnosti nema doslovnog prenošenja seksualnog čina koji bi isključio jezik, a što je moguće u vizualnom predočavanju.
Na kraju je Tonči Valentić dao neku vrstu povijesnog presjeka pornografskog i erotskog u književnosti kao i teorijsku podlogu. Erotska književnost je ona književnost koja je fokusirana na iskustvo ljubavi dok pornografija nastoji dovesti do seksualnog uzbuđenja kod čitatelja, a sama umjetnička vrijednost je u drugom planu. Zabrana je jedan od ključnih elemenata erotske književnosti, štoviše, baš je iskustvo zabrane i iskustvo kršenja morala ono što je kroz povijest izazivalo neku vrstu užitka, a ideja zabrane je zaista pradavnog karaktera, o čemu je pisao i Georges Bataille u svom djelu Erotizam gdje je govorio o erotizmu tijela, erotizmu srca i sakralnom erotizmu. Erotizam je oblik potvrđivanja života, a istovremeno otvara put ka smrti, o čemu govori psihoanaliza u smislu povezanosti erosa i tanatosa. U svakom slučaju zabrana erotizma jest oblik kontrole društva nad određenim ljudskim instinktima. To nije poznavala grčka i rimska književnost, gdje je erotizam bio sastavni dio života i književne obrade. Erotizam jest utkan u društvenu zajednicu, a samo društvo podvrgava seksualnost nizu određenih pravila kojima je osnovna zadaća potisnuti seksualnu energiju. U srednjem vijeku stvari su se promijenile te je došlo do svojevrsne sublimacije erotskog iskustva i kodificiranja u određene oblike i diskurs trubadurske ljubavne poezije. Tonči Valentić završio je svoje predavanje malim povijesnim presjekom pornografskog u književnosti u posljednja dva stoljeća.
Nakon vrlo zanimljive prve tribine o književnosti i erotizmu sljedeće tribine bavit će se erotskim i pornografskim komponentama u vizualnim i izvedbenim umjetnostima, što, sudeći po uvodnom predavanju u Booksi, nikako ne bi trebalo propustiti.
Neven Svilar
