Jedna od vijesti koja se posljednjih dana mogla naći u svim svjetskim medijima jest da će najpoznatiji britanski komičar Sacha Baron Cohen glumiti u filmu Diktator, koji će se snimati prema knjizi Zabibah i kralj, autor koje je, ako je vjerovati narodnoj predaji, ni manje ni više nego Saddam Hussein.
Cohen će igrati u holivudskoj adaptaciji knjige Zabibah i kralj, romantičnoj priči o dobrom i mudrom iračkom kralju koji se zaljubi u običnu seljanku. Autor čitavog projekta iza kojeg stoji Paramount trebao bi biti Larry Charles, redatelj Borata i Brüne. Inače, roman Zabibah i kralj anonimno je objavljen 2000. godine, a na koricama je pisalo kako će sva zarada ići 'siromašnima, siročićima, jadnima i potrebitima'.
Od njezinog objavljivanja nekako se ustalilo da je riječ o knjizi (autor koje je pokojni irački vođa, dakako) koja je napisana od strane ghost-writera pod direktnim naredbama voljenog vođe, što je i pretpostavka analitičara CIA-e.
Ljubavna veza između srednjevjekovnog kralja i seljanke, koja živi nesretno sa svojim nasilnim mužem, zapravo je otvorena alegorija napada američkih trupa na Irak zbog okupacije Kuvajta početkom 90-ih godina. Kralj bi u tom kolopletu trebao biti Saddam, Zabibah predstavlja irački narod dok nasilni muž predstavlja Ameriku. Vrhunac knjige je seksualni napad na Zabibu od strane nepoznatog muškarca, za kojeg se kasnije ispostavi da je njezin muž. Nakon toga Zabibah zaključuje, "silovanje je najgora vrsta zločina, bilo da je riječ o muškarcu koji siluje ženu ili o napadačkim armijama koje upadaju u domovinu pravednika". Na koncu knjige Zabibah umire, i to 17. siječnja, na dan prvog američkog bombardiranja Bagdada 1991. godine. Film pod nazivom Diktator trebao bi biti završen do kraja ove godine, s premijerom 11. svibnja 2012. godine
*****
Iako je u slučaju alegorije Zabibah i kralj gotovo sigurno riječ o djelu ghost-writera, autorstvo možemo pripisati Saddamu Husseinu. Smaknuti irački vođa samo je jedan u nizu diktatora koji su se bavili lijepom književnošću, na ovaj ili onaj način. Štoviše, čini se da je njihov broj toliki da ispada da je gotovo svaki pravi diktator ujedno i autor bar jedne knjige, bilo proze, bilo poezije. Od žilavog libijskog vođe Muammara Gaddafija pa sve do uzbekstanskog lidera Islama Karimova, diktatori su rado posezali za perom kako bi pokazali da je ono jače od mača.
No, ne trebamo se udaljavati mnogo od Saddama Husseina, budući da je dovoljno ostati u regiji da bi našli velike književnike među političkim vođama. Doduše, ajatolah Homeini, jedan od rodonačelnika suvremenog islamskog fundamentalizma, koji se u svom portfelju diči velikom Islamskom revolucijom 1979. godine, nije iranski politički vođa po svojoj funkciji, no on je to bez sumnje indirektno bio. Iako će na zapadu ostati najpoznatiji po proklinjanju čudnovato razvikane knjige Salmana Rushdia Sotonski stihovi te poticanju na ubojstvo autora, dobri Homeini bio je i sam vrstan književnik. Njegove knjige gotovo su potpuno nepoznate na Zapadu iako je riječ o izuzetno plodnom piscu, autoru više od dvije stotine naslova do kojih se danas ipak može doći zahvaljujući čarima interneta, iako je malo toga prevedeno s perzijskog.
Iako se mnogi od tih naslova tiču islamskih zakona kao i komentara svetih spisa, Homeini je pisao i mnogo poezije kao i veliki broj filozofskih tekstova. Homeini jest pisao mnogo, no njegov se skribomanski rad teško može usporediti s onim albanskog voljenog vođe Envera Xoxhae. Zanimljivo je da je odmah nakon revolucije u Iranu na Zapadu objavljen prijevod Homeinijeve Male zelene knjižice – misli Ajatolaha Homeinija, i to u potpuno tendencioznom izdanju, u kojem je okljaštreno gotovo 800 strana (objavljeno je manje od 200 iako knjiga ima više od 1000 stranica), a ostavljeni su posebno uznemirujući dijelovi i sumanute konstrukcije iranskog duhovnog vođe. Zanimljiv je i naslov knjige Zelena knjižica, kojeg Homeini dijeli s pukovnikom Gaddafijem.
Gaddafijeva Zelena knjiga, objavljena 1975. godine (i odavno prevedena na hrvatski), u kojoj autor iznosi svoje poglede na demokraciju, socijalizam i narodno upravljanje, izuzetno je uznemirujuć tekst, kojeg pod svaku cijenu treba izbjeći. U njemu Gaddafi postavlja koncept islamskog socijalizma, odnosno Jamahiriye, zemlje bez političkih stranaka kojom upravlja narod. No Gaddafi nije pisao samo političku filozofiju, već je i autor velikog broja kratkih priča, koje su okupljene u zbirci Bijeg u pakao. Baš kao i u Zelenoj knjizi, i u ovim kratkim pričama pomiješana su Gaddafijeva lucidna razmišljanja s poremećenim brbljanjem, buncanjem koje bi svaki urednik izbacio iz knjige. No voljenim vođama se ništa ne izbacuje iz knjiga jer je svako slovo i svaki znak na mjestu na kojem mora biti i nikako drugačije.
Brojni su drugi diktatori pisali romane, kratke priče i poeziju. Mnogi među njima dolaze iz novonastalih azijskih država proizašlih iz SSSR-a, te se čini da je svaki drugi predsjednik objavio barem jedan značajan literarni naslov. Uz Uzbekistanca Islama Karimova, svakako je jedan od najpoznatijih tadžikistanski vođa Emomail Rahmonov, koji je došao na vlast sredinom 90-ih nakon krvavog građanskog rata, i to uz pomoć Rusije i Uzbekistana. No, zanimljivo je da je Rahmonov izrazito anti-islamski nastrojen, usprkos činjenici da je velika većina stanovnika ove zemlje muslimanske vjeroispovijesti. U svojoj najpoznatijoj knjizi ustanovio je da su Arapi u svojim osvajanjima donijeli islam u ovu zemlju, te zahtjeva vraćanje zoroastrianizma u Tadžikastan. No, dok Rahmonov piše što piše i redigira nacionalnu povijest i identitet zbog vlastitih političkih ciljeva, on uvijek ostaje s obje noge na zemlji, za razliku od još jednog velikog literata-diktatora, čuvenog susjeda Saparmurata Niyazova.
Naime, Niyazov u svoje političke tekstove rado ubacuje fantastične stihove, često halucinantne vizije, u kojima su često u prvom planu on i njegova obitelj koja potječe direktnom linijom od samih bogova. Turkmenistanski vođa, na Zapadu poznat po svojim ekscentričnim i suludim potezima kojima je kult-ličnosti doveo do nivoa neviđenog još od doba poludjelih rimskih careva, izuzetno je cijenio vlastite književne tekstove. Potvrda ove teze jest činjenica da je Niyazov promijenio imena mjeseci u godini, a mjesec rujan je nazvao Ruhnama u čast svoje knjige koju je dovršio u rujnu 2001. godine. Doduše, većinu ekscentričnih promjena ukinuo je njegov nasljednik Berdymukhamedev 2008. godine.
Diktatori rado pišu, bilo da je riječ o krvoločnim figurama, bilo da su u pitanju ekscentrični samoljubivi čudaci. A u Hrvatskoj? Znano je da je ustaški poglavnik Ante Pavelić autor krasnog romana Liepa Plavka, kojeg je, doduše, napisao prije nego što je preuzeo vlast 1941. godine, a autor je i knjige Doživljaji, autobiografske proze objavljene posthumno, 1968. godine.
Neven Svilar
