Par riječi o Krleži

Prije nekoliko dana obilježena je trideseta godišnjica smrti jednog pisca, Miroslava Krleže. Sve u vezi obilježavanja ovog datuma bilo je nekako čudno. Barem za one koji su se iz nekog razloga našli poneseni događajem, ili bolje rečeno, koje je događaj ponio iz nekog razloga.

Prvo peterosatni simpozij na kojem su stručnjaci za Krležu govorili o ovome piscu i onome što on predstavlja u 'današnjem trenutku'. 

"Nestanak našeg najvećeg i najpotpunijeg književnika Miroslava Krleže, u visokoj starosti od 89 godina, ostavlja duboku tugu nad provalijom praznine smrti, nad po-morom neizbježnog fizičkog nestanka i prekida plodnog stvaralačkog rada gotovo do zadnjeg daha." (Vlado Mađarević, Vizionar dramatike života, 1982.)

Što Krležu čini 'našim najvećim i najpotpunijim književnikom'? Dakako da ne mislim poopćavati vlastito iskustvo s djelom ovoga pisca, niti imam posebne pretenzije donositi bilo kakve veleumne zaključke(*), no ne mogu si pomoći a da ne kažem nekoliko riječi o jedinom autoru kojeg sam kao tinejdžer imao na zidu zbog čega sam često bio i predmet ismijavanja.

Ne znam jesam li i o jednom piscu čuo toliko različitih mišljenja- od potpunog odricanja bilo kakve umjetničke vrijednosti i svođenja njegovog opsežnog djela na puko brbljanje, grafomansko istresanje jednog čovjeka koji samozaljubljeno piše 'mrko, okrutno i neumoljivo', pa sve do stavova poput onog da je riječ o jedinstvenom piscu epohe, štoviše geniju posebne vrste koji bi imao biti najvažnijim svjetskim piscem svoje generacije i koji nije doživio slavu recimo jednoga Sartrea naprosto zato što nije pisao jezikom Thomasa Manna, i koji nije doživio priznanje dostojno Tolstoja samo zato što nije pisao jezikom Ezre Pounda ili 'običnog novinara Hemingwaya'.

Znamo da autori tekstova poput ovog kojeg pišemo o Krleži u ovakvoj situaciji vole postati malo lijeni te redovno nakon postavljanja sličnog okvira vele nešto poput 'istina leži negdje u sredini' ili 'i jedni i drugi pomalo su u pravu'. No, jesu li jedni i drugi pomalo u pravu i da li se stvarno Istina ugnijezdila negdje aristotelovski po sredini kako to volimo da Istina čini?

Možemo krenuti redom i probati odgovoriti je li zaista riječ o jedinstvenom piscu europskom svoga vremena. Na prvi pogled sve ukazuje na to da je to zaista i izvan svake sumnje slučaj, no o tome je možda besmisleno raspravljati; pitanje je drugo, naime, koje je to 'vrijeme' i što mislimo kad kažemo 'jedinstveno'.

Usprkos tome što se čini da je riječ o jednom monolitu na kojeg je vrijeme utjecalo malo do nikako ipak postoji Krleža u vremenu - Krleža desetih, Krleža dvadesetih... pa sve do Krleže osamdesetih godina prošlog stoljeća. Valjalo bi napisati knjigu Krleža i starenje jer Krleža se svakako mijenjao mnogo kroz vrijeme iako to nisu bile radikalne promjene kakve imamo kod nekih umjetnika, pa da poslije školarci mogu učiti o 'periodu naukovanja', 'ranoj fazi', 'zreloj fazi' i 'kasnoj fazi' ili recimo 'mističnom razdoblju' i slično. I koliko god se činilo da je Krleža rano dostigao tu, kako se nekad u pozitivističkoj znanosti govorilo, 'zrelu fazu', i ona je ispresijecana mnogim čudnovatim regresijama i neobičnim odjecima vlastitih mladenačkih nedoumica.

A tu je i sama činjenica kako je riječ o piscu tzv. 'lijeve provenijencije' (kako neki tvrde) koji je još od povratka iz Galicije pa sve tamo do tridesetih godina bio obilježen vitalizmom i nekim drugim regresivnim esteticističkim mirodijama nimalo prirodnim za jednog 'lijevog pisca', pisca angažiranog, progresivnog, naprednog i kako nam drago... Da, i Krleža je zaigrao vitalističko kolo. I to ne samo u Simfonijama, odnosno u Panu koji se tu ukazuje kao najočitiji primjer. Krleža iz te vitalističke centrifuge kao da nikad nije ni izletio, iako o zaista jasnim elementima onoga što se naziva antimodernističko mišljenje možemo govoriti sve negdje do početka tridesetih.

No, prije no što se do kraja zapletemo u paučinu raznorodnih atavizama devetnaestostoljetne filozofije u Krleže vratimo se bolje pitanju znači li Krleža danas išta mladim ljudima koji razmišljaju, koji čitaju ili pišu. Shvaćam odbojnost koju mnogi osjećaju prema ovom piscu, a razloga može biti bezbroj. Mnoge od njih osjećam intenzivno i sam. I dok neki ne mogu prijeći preko same esencije Krležinog stila, njegove, rekao bi Danilo Kiš, 'lelujave rečenice', koja je 'prozračna kao da je netko otvorio sve prozore', drugima je njegov stil sjajna fantastična igra usporediva sa Chopinovim mazurkama. Hm... I dok neki Krležin teatar smatraju najvećim dosegom hrvatskog teatra dvadesetog stoljeća drugima su čak i njegove kanonske predstave (nećemo u ovom kontekstu nikako dozivati Glembajeve i omražen nam i kontaminiran pojam 'glembajevštine') poput Kraljeva početak nesnosnog 'teatra lelujanja' što nam je prepušten kao ostavština kazališnog mainstreama još od 60-ih godina i koji je, da se poslužimo frazeologijom autora o kojem pišemo, savršeno nepodnošljiv u svoj svojoj Brezovec-Paro raskoši pompoznog bombardiranja i zatrpavanja scene.

Pustimo Kraljevo i Kolumba i Michelangela, za čija ćemo scenska opravdanja zasigurno naći mnogo rječitih pobornika koji će nam objasniti ove predstave kao vrhunske ekspresionističke eksplozije i predati nam ih u naslijeđe kao vrhunac kazališne avangarde u nas. No, pitanje je neće li možda biti i u pravu. Da li je Krleža kriv za megalomanski teatar lelujanja (oprostite mi na inzistiranju na ovoj kovanici)? Smatram da je. No, tu je Aretej, Glembajevi, tu je Krleža majstor kazališta, Krleža čiji govor na sceni uporno traže redatelji i glumci kao Gral. I znaju da postoji, da je moguć. Vjerujemo i mi u to.  

Pa dobro. Što još? Romani svakako. Treba li ih uopće nabrajati. Uopće ne, iako su i oni predmet spora, no i kao takve ćemo ih ovom prilikom preskočiti. A što je s Krležom koji je posljednjim dahom vjerovao da je pjesnik prije svega, 'dječak koji piše pjesme', kako je rekao u svom posljednjem pismu umirućoj Beli. Neki mu i to odriču, jer da je previše cerebralan, uvijek previše promišljen, nikad prepušten, tek u pozi. O 'cerebralnosti' u književnosti već sam mnogo puta pisao i tu je već sve rečeno. Doduše, što se tiče Krleže tu i mrski i inače bespredmetni koncept cerebralnosti zadobiva stanoviti smisao.

A politika, ideologija? Iako se u velikoj većini njegovih tekstova odražava svjetlo politike i povijesti ljudske misli, kad kažemo 'politika' ne mislimo na svu onu zastrašujuću silu mišljenja o Krleži i politici - pritom mislimo direktno na njegovu političku literaturu kojoj mnogi posve pogrešno odriču svaku relevantnost danas, jer da je zastarjela, nebitna, odraz jednog drugog vremena, jednog drugog duha. Duha svakako. No, ako tu i ima svega, svaki Krležin tekst u tom smislu bolji je od većine tekstova koje ćemo pročitati od bilo koga tko piše o istoj temi, kod nas ili vani, svejedno. Od Razgovora o demokraciji, preko tekstova kao što su Amsterdamske varijacije i posebno O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, priloga O tendenciji ili stvari iz Dijalektičkog Antibarbarusa. Tu je još i more drugih važnih tekstova, na ovaj ili onaj način. Hrvatska književna laž. Moj obračun s njima. Predgovor Podravskim motivima...

No čak i kod takvih vrhunskih tekstova naći ćemo redovito partije koje nikako ne spadaju kvalitetom u ostatak teksta, a često i dijelove koji toliko intenzivno bodu da ruše poput kule od karata nešto što se čini toliko moćnim i stabilnim. Robovanja starim klišejima ponekad, nešto na što se Krleža deklarativno ježio, gotovo kao lirike štimunga hrvatske moderne. Pogledajmo ovakve stvari, banalno blebetanje u inače značajnom tekstu O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva: "Malograđansko, pomalo reakcionarno Hrvatstvo, 'zaljubljeno' samo u sebe, ne zna što hoće, a naricati nad svojom vlastitom hiljadugodišnjom nemoći i umiranjem nije dostojno ni žene, a kamoli jednog naroda."

Ne bih ovo nazvao svjesnom mizoginijom, naprosto jeftinim klišeiziranim trabunjanjem kakvog se ne bi posramio niti Igor Mandić na vrhuncu ženomrzačkog dociranja. Kao i većina pisaca, i Krleža je najgori kad je aforistički raspoložen: "Mrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku." No, dobro, vađenje slabih pa čak i groznih rečenica često nije pravedno niti u kontekstu jednog djela, a postaje jednostavno zločesto ako izvlačimo citate iz oceana teksta kakav je opus što nam ga je ostavio Krleža.

Ovdje valja stati. Posve arbitrarno povlačenje crte, stilski nemušto također. Međutim, naslov ovog teksta je 'Par riječi o Krleži', i to je jedan od razloga zašto on neće više potrajati. A mogao bi potrajati u nedogled, iako je riječ o jednoj sasvim prigodnoj crtici pisanoj u sjećanje na jednog pisca koji je pisao sve samo ne crtice.

Neven Svilar

* Srećom da sam u jednom prošlotjednom tekstu pisao o tome kako je Gide kad su ga pitali o tome tko je najveći pisac devetnaestog stoljeća rekao 'Nažalost Victor Hugo', pa se nekako suzdržavam da ga parafraziram i slučajno si postavim slično pitanje vezano uz 20. stoljeće. Jer niti sam ja Gide, a niti je Krleža Hugo.  Doduše, Krleža, koji je jako cijenio Gidea, jednom je govorio Enesu Čengiću o tome kako je Gide tvrdio da će njegovo djelo biti relevantno tek pedeset godina nakon njegove smrti. Krleža se vjerojatno identificirao s tom tvrdnjom, iako je u dešperatnim raspoloženjima naricao kako ga nitko ne čita a da će ga još manje čitati nakon što ode s ovoga svijeta.