Premda svjesna da će Amerikanci njenu izjavu oštro osuditi, 88-godišnja novopečena Nobelovka Doris Lessing nije se libila izjaviti za španjolski list El Pais da događaji 11. rujna u SAD-u, premda grozni, nisu bili ni blizu toliko strašni kao npr. ubojstva i teror koji je irska teroristička organizacija IRA provodila u Velikoj Britaniji i činjenica da su oni bombardirali svojedobno britansku vladu dok je u parlamentu sjedila tadašnja premijerka Margaret Thatcher.
No, nije stala samo na tome; Amerikance je općenito proglasila naivnima, njihova predsjednika Georgea W. Busha 'svjetskom katastrofom', a nije štedjela ni donedavnog britanskog premijera Tonyja Blaira. Bilo je za očekivati da će američka javnost kritizirati ovakav istup britanske feministice, pozivajući se na činjenicu da je u napadima 11. rujna u New Yorku poginulo 3.000 ljudi, dok je u Sjevernoj Irskoj stradalo 3.700 ljudi kroz gotovo tri desetljeća. Oni koji su stali u obranu nobelovkine izjave smatraju kako je htjela naglasiti kako je sijanje straha, kao glavni cilj terorizma, ipak napravio veći utjecaj kroz tridesetak godina od nečeg što se dogodilo u jednom danu.
*****
Ovo nije prvi put da neki pisac izaziva kontroverze svojim političkim stajalištima. Sjetimo se samo britanskog dramaturga Harolda Pintera koji je svoj govor za vrijeme primanja Nobela 2005. iskoristio da nedvosmisleno iskaže prezir prema američkoj vladi i krvničkoj politici koju vodi još od drugog svjetskog rata; Pinter je nadalje stao u obranu svih zemalja u čiju se politiku 'petlja' SAD, pa tako i Kube i Fidela Castra, ali i Srbije i Miloševića, osudivši NATO-ovo bombardiranje Beograda i, po njegovom mišljenju, nepravedno suđenje tadašnjem srbijanskom predsjedniku.
Austrijski autor Peter Handke, za kojeg su mnogi čuli tek nakon što je održao govor na sprovodu Slobodana Miloševića, također je poznat kao 'simpatizer' Srba koji smatra da su oni zapravo prave žrtve balkanskog ratovanja. Handke međutim odbija takve tvrdnje i opravdava se kako je "pisao o Srbima jer o njima nitko drugi nije pisao, no da to ne znači da ne razmišlja i o Hrvatima i muslimanima". U Handkeovu su obranu ipak stali neki novinari i kritičari, smatrajući da je sloboda izražavanja vlastitog mišljenja ipak najvažnija. Ne treba zaboraviti ni još jednog nobelovca Orhana Pamuka, kojem je prijetio zatvor zbog izjava o genocidu nad Armencima koje je provela Turska.
Kad smo već kod ovih političkih nekorektnosti, spomenimo i neke seksističke. Ako dođete u Booksu pogledati trenutno postavljenu izložbu plakata mlade umjetnice Ive Kovač doznat ćete da je Oscar Wilde, osim lijepih i vrckavih misli o životu, književnosti, politici i drugom, imao i one o ženama, a jedna od njih kaže: "Dragi momče, ni jedna žena nije genije. Žene su ukrasni spol." Voltaire je pak vjerovao da je "žena biće koje se oblači, brblja i svlači", dok je Nietzsche davao vrlo jasne upute: "On ženu mora shvatiti kao posjed, kao vlasništvo koje se može zaključati, kao nešto što je predodređeno za podložnost i u njoj postaje savršeno".
Pitanje je koliko takve izjave umanjuju umjetničku vrijednost djela njihovih autora i treba li djelo autora procjenjivati s obzirom na njegov lik? Sigurno je da javnost od pisaca zahtijeva određenu moralnu odgovornost u javnim istupima jer ih doživljava kao univerzalni ljudski glas – ali, kažu, upravo je to i razlog zbog kojeg taj glas ne treba utišavati.
