Iako uz Orwellovo ime vežemo prvenstveno odvažne reportaže i sjajne knjige, taj je engleski književnik za života odradio pozamašan broj poslova nedoličnih njegova talenta. Poznata je stvar da je neko vrijeme u Londonu živio životom skitnice te da je u Parizu radio kao perač posuđa, no malo manje je poznato da je početkom 1930-ih radio u jednoj knjižari u umjetničkom kvartu Hampstead u Londonu.
Posao u knjižari ljudima bez tog iskustva može nalikovati raju, no oni koji su to prošli jako dobro znaju da iluzija o sjajnom poslu na kojem ćete satima sa zanimljivim ljudima raspredati o lijepoj riječi nestaje čim se prvi put suočite s tipičnom mušterijom. No, kako vam ne bismo mi pametovali o knjižarstvu i knjigama, prepustit ćemo to Orwellu koji je svoje žalopojke o životu knjižara 1936. uobličio u esej 'Bookshop Memories' (Sjećanja iz knjižare).
Orwell se u eseju čudi manjku učenih ljudi među posjetiteljima knjižara. Iako je njegova knjižara imala iznimno zanimljivu ponudu, Orwell pretpostavlja da bi manje od 10% mušterija znalo razlikovati dobru knjigu od najgoreg šunda. I u ono doba, kao i danas kad se knjige uvezene u kožu prodaju na metre, centimetre, kile i druge mjerne jedinice, u knjižare je zalazilo podosta snobova ovisnih o prvim izdanjima, al' još je više bilo "studenata orijentologije koji bi se cjenkali za i tako jeftine priručnike". Ipak, najviše su njegovu knjižaru pohodile "žene odsutna pogleda u potrazi za rođendanskim darom".
Do suza će vas nasmijati zgode s mušterijama "koje bi bile davež svugdje, a u knjižarama pogotovo jer im upravo takva mjesta pogoduju." Draga gospođa koja traži knjigu za invalida, (što je, upozorava nas Orwell sa 70-ak godina zakašnjenja, bila poprilično česta onodobna narudžba) ili još jedna draga gospođa koja traži neku knjigu koju je pročitala prije 40 godina, ali se ne može sjetiti ni autora, ni naslova, ni izdavača, ni sadržaja, samo crvene boje korica, svevremenski su arhetipovi kupaca u knjižarama s kojima se može poistovjetiti svaki prodavač knjiga. Orwell se u tekstu osvrnuo i na najomraženije mušterije – vječne naručitelje - rangirajući ih na samo čudne i one koji su 'bez zabune psihotični'.
"O sebi bi pričali grandiozne priče i smišljali bi najnevjerojatnija objašnjenja zašto su iz kuće izašli bez novca – objašnjenja u koja su, u mnogo slučajeva, i sami vjerovali. U gradu poput Londona na ulici je oduvijek bilo dosta luđaka koji su skloni knjižarama jer su one rijetka mjesta gdje možeš provesti puno vremena bez da potrošiš išta novaca. Na kraju čovjek takve luđake prepozna čim pređu prag. Uz svu njihovu blagoglagoljivost, nekako ostavljaju dojam besciljnosti i pohabanosti."
Second-hand pisaće mašine, marke, dnevni horoskopi, božićne čestitke i ostatak tipičnog asortimana tipične knjižare Orwellu služi kao ishodište za kratke meditacije o ljudskoj prirodi, komercijalizaciji Božića (1936.!), o književnim trendovima i slično. U brutalno iskrenom zaključku, Orwell priznaje kako je radeći u knjižari uzgubio ljubav prema knjigama. Pogleda na pet do deset tisuća knjiga na jednom mjestu izazivao mu je osjećaj mučnine i dosade, a slatkasti miris starog papira neodoljivo ga je podsjećao na njegove psihotične kupce. Na sreću, iako je knjige prestao kupoviti nije ih prestao pisati.
Esej na engleskom jeziku u cijelosti pročitajte na ovom linku.
