Tim je citatom urednik Ivan Sršen jučer, u komornoj atmosferi Bookse, započeo predstavljanje dviju knjiga Aljoše Antunca. Te su dvije knjige, ili kako je to zgodno sročio Sršen dva prvijenca, rezultat dugogodišnjeg rada četrdesetogodišnjeg Šibenčanina čija se proza do sad mogla čitati po časopisima (Libra Libera), na netu (Libra Libera, Pisaća mašina) i u ponekim zbornicima kratkih priča (Poqueerene priče, Antologija nepoznatih autora). Zaintrigirani njegovom poetikom urednici Libre Libere prošle su godine Antunčev roman Poslije zabave objavili kao separat u 19. izdanju časopisa, a sada ga, zahvaljujući izdavačkoj kući Konzor koja je već dokazala da ima sluha za napise s margine, čitamo ukoričenog u dvije prave pravcate knjige.
Urednica Katarina Peović Vuković je kao glavni razlog sustavnog zapostavljanja Aljoše Antunca od strane domaćih izdavača navela brutalnost njegovog stila, koji tematski i stilski evocira beatnika Burroughsa. Iako se sam Antunac s tom usporedbom ne bi složio, nakon čitanja dijelova iz romana Neka vrsta ljubavi i Poslije zabave, moramo priznati da ona ipak stoji.
Riječ je o autoru specifičnog stila čiji je teško prohodni rukopis sklepan od podužih rečenica prepunih opskurnih kolokvijalizama i neologizama i čija se struja svijesti gubi u narkomanskoj izmaglici - flashevima i mrtvilu. Napola autobiografska proza prati u Zagrebu nastanjenog marginalca Olega koji PTSP liječi na ulici narkoticima, da bi se ovisnosti rješavao u Vrapču pod još jačim narkoticima, i tako u krug. Ovako izloženo, usporedba s Golim ručkom i Djecom s kolodvora Zoo je neizbježna, no urednici ističu da postoji i druga, dublja strana Antunčevih knjiga, koja ukazuje na istinu o hrvatskom društvu, istinu koja je nedostižna posvetite li previše pažnje samome sadržaju.
U čemu je dakle snaga Aljoše Antunca i njegovih dvaju prvijenaca? Osim što je Oleg na neki način simbol Hrvatske danas - šupka Europe kako to jučer reče autor, riječ je o tipu proze koja je nenamjerno ušla u polemiku s ostatkom domaće produkcije. Nakon filtriranja prve, narkomanske razine, ostaje proza koja svojom dubinom zadire u najmračnije zakutke uzaludnosti čovjekova postojanja i koja stilski nadmašuje mnoga razvikanija imena, objasnila je Katarina Peović Vuković.
"A onda odrasteš, i shvatiš da je većina oko tebe marva bez ičeg u tintari jer nitko ti nemre zgarantirat da ako ti je i pošlo od ruke neke ozbiljnije godine ulovit moš s otim uteć od tog da ti šupljana i debilizam pumpaju vlastitu uzaludnost postojanja, svejedno ti, onda krepaš."
I sam autor svojim likom potvrđuje vlastitu atipičnost. Poprilično spaljen, pristupačno-rezerviran lik, hrvatski branitelj zaposlen kao informatičar u NSK, sažeo je ono što je pisac htio reći u kratko i jasno: "Ko ti jebe mater." Ali uz dodatak: "Ne individualcima."
