Od drevnih religijskih naputaka o 'pravom' životu pa sve do modernih self-help priručnika nailazimo na retke koji zagovaraju umjerenosti u svemu. U svijetu prenapučenom raznim iskušenjima koji bi nam trebali skrenuti tj. koji nam skreću pozornost s naše osnovne potrage, one ontološke, umjerenost svakako dođe kao dobra kvaliteta. Umjereno jedi (inače ćeš krepati od dijabetesa), umjereno se opijaj (inače ćeš umrijeti od ciroze i bit će ti crven nos), umjereno se drogiraj (inače ćeš se prostituirati), umjereno igraj plejku (da te ne bole palci i da ne padneš razred), umjereno ljenčari (da ne postaneš lijenčina), umjereno masturbiraj (da ti ne narastu magareće uši, rep, što li već), umjereno tragaj za smislom (da ne poludiš), umjereno, umjereno... Čini se da umjerenost ima smisla. No, što se desi kad tu inače općeprihvaćenu kategoriju pokušamo primijeniti na pisanje? Umjereno piši, inače...?
Kad sam bila mala i slatka obožavala sam J.D. Salingera. Na stranu to što sam ga vrlo slabo razumjela, i tako je najveći dio privlačnosti koju sam prema njemu osjećala bio izazvan aurom tajnovitosti koja lebdi oko njegova života i djela. Oduvijek mi se činilo nevjerojatno cool da je on napisao te svoje 4 knjige i vlastitom voljom odlučio prestati pisati. Za razliku od onih koji su svoj opus zaokružili samoubojstvom ili običnom smrću (pih!), samozatajni je Salinger frajerski spustio pero, rekavši prije toga sve što je imao za reći. Tada, naravno, još nisam znala da on i nije tako puno toga rekao i da je zapravo, malo je reći, čudak.
Zato mi, valjda, nećete previše zamjeriti kad vam kažem da sam Jergovića prestala čitati nakon Dvora od oraha. I nije mi ta knjiga uopće bila loša, dapače, no silly old me ima neki poremećaj u glavi zbog kojeg ne voli masovnu produkciju. Iako uopće ne sumnjam da bi našla nešto zanimljivo u najnovijoj Jergovićevoj Srdi, averzija od štancanja knjiga i ljubav prema dugotrajnom iščekivanju novog romana dragog pisca uvijek nekako prevagnu, i romani ostaju nepročitani. Još uvijek ne mogu shvatiti bojim li se ja toga da se ne može zadržati ista razina kvalitete ako se romani objavljuju u ritmu od 400-tinjak stranica godišnje pa štitim svoju senzibilnu dušicu ili sam naprosto najobičniji kulturni snob.
A da istih problema imaju i širi kulturni krugovi uviđam na primjeru Našeg čovjeka na terenu, također samozatajnog Roberta Perišića, čija se knjiga toliko dugo očekivala da i nije mogla izbjeći interes koji je pobudila. Perišić je, za razliku od superproduktivnog Jerge, prodro do srži iluzije da je kvaliteta pisanja obrnuto proporcionalno kvantiteti napisanog, što je i uspješno unovčio. Pet, šest godina između svakog romana, recept je koji je djelovao i u Šimpraginom slučaju.
No, kad naše najproduktivnije pisce usporedimo s Alexanderom McCallom Smithom, afričkim autorom najpoznatijim po svojoj seriji krimića Prva damska detektivska agencija u kojoj pratimo Mma Precious Ramotswe, simpatičnu afričku inačicu Miss Marple, kojoj je Smith u 10 godina posvetio 9 nastavaka, prošaravši tu dekadu (1998–2008) s još 8 naslova iz drugih serija, onda se ni Jerginih 8 djela u 4 godine ne čine pretjeranima.
McCall (1948.), koji je odrastao u Zimbabveu sad živi u Edinburghu, u istom kvartu gdje s obitelji živi Ian Rankin, koji je prije par godina na nekom kanadskom festivalu izjavio da svaki put kad prođe pred McCallove kuće uvijek vidi istu sliku – pisca zgrčenog nad pisaćom mašinom. Čak se i našalio da ovaj sigurno ima neki alarm, koji ga obavještava da dolaze prolaznici, jer ne može se toliko pisati...
Ipak, nećemo se praviti slijepi na činjenicu da postoje dvostruki standardi – jedni za žanrovske pisce poput McCall Smitha, kojima je dopušteno ne odvajati se od pisaće mašine, a drugi za prave literate. Primjer jednog takvog pravog literate radoholičara kojemu je vlastita skribomanija došla, dobro ne baš glave, ali svakako dijela ugleda je John Updike, jedan od najvećih živućih američkih književnika. "Jel' taj kurvin sin uopće imao misao koju nije objavio?", bezobrazno se upitao David Foster Wallace, kao i ja uvjeren da velike književnosti nema bez velike muke.
Ona misao s početka teksta mogla bi, čini se, ići ovako: Umjereno piši, inače te nitko neće čitati.
Marija Mladina
