Prvi Mimin utorak, Uvod u A/daptaciju, iza nas je. Počelo se s Ovcama od gipsa, a završilo dva sata kasnije negdje oko adaptacije stripa o Supermanu. Damir Radić kao gost i Mima kao domaćica dekonstruirali su mnogo toga što je tražilo hitnu dekonstrukciju, dotaknuli se brojnih pitanja – od Buicka Riv(i)ere /naslovna/ pa sve tamo do Andersonove problematične adaptacije Sinclairovog Oila i hodanja po tankom ledu autorskih prava. Iako je bilo prvi put bilo je baš burno i žestoko, a što nas tek čeka u nastavcima? Kad smo već kod nastavaka valja nam predstaviti četvrti i peti naslov iz produkcije Hrvatskog filmskog saveza uz samo jednu malu napomenu – Otporna na Hollywood Mime Simić otišla je ko halva pa smo poslali po još.
Budućnost je ovdje – Svijet distopijskog filma (Srećko Horvat)
Distopijski film je žanr koji se može svrstati u znanstvenu fantastiku, ali unatoč tome dijeli neke karakteristike s 'realizmom'. To se prije svega odnosi na njegov potencijal društvene kritike, budući da svi distopijski filmovi zapravo ne projiciraju neku daleku budućnost, nego se u većini slučajeva izravno ili neizravno referiraju na sadašnji svijet. Srećko Horvat se u svojem dosadašnjem spisateljskom radu uvelike bavio fenomenom distopije, a ponudio je i mogući pristup distopijskom filmu. Kao što pokazuje knjiga Protiv političke korektnosti, ili pak poglavlje u njegovoj knjizi 'Znakovi postmodernog grada' usredotočeno upravo na odnos distopijskoga filma i arhitekture, ovdje nije riječ o tradicionalnom filmološkom pristupu, nego prije o semiološkoj i filozofskoj analizi koja nerijetko ide 'iza' filmova samih. Na hrvatskom području filmologije i srodnih znanstvenih disciplina dosad još uvijek ne postoji obuhvatni pogled na žanr distopijskog filma. Štoviše, takve studije ne postoje ni u inozemstvu, pa je u tom smislu Horvatova knjiga prvi korak ka bavljenju filmovima koji, osim o artističkim, mogu progovoriti i o nekim temeljnim pitanjima društva u kojem živimo.
Film… politika… subverzija? (Marijan Krivak)
Od šezdesetih godina prošloga stoljeća svjedočimo pojavi struje političkog filma. Profiliraju se autori koji više ili manje izravno tematiziraju političku zbilju. Iako najčešće dolaze s ljevice, njihove su poetike univerzalnoga karaktera. Nadovezuju se – više sadržajno negoli formalno – na sovjetski revolucionarni film. Ipak, ova zbirka tekstova nema pretenzija usustavljivanju. Prije bi se moglo reći da je njezin značaj problemski. Tekstovi su raznovrsne naravi, pisani različitim povodima. Tematizirani su autori iz različitih razdoblja filmske povijesti – od sovjetskog revolucionarnog (Dovženko) i propagandnog (Riefenstahl), preko poslijeratnog autorskog (Resnais, Godard, Marker, Losey) i političkog filma (Belocchio, Bertolucci, Petri) do suvremenih autora poput Loacha i Hanekea. No, među njima je prepoznatljiva poveznica. Riječ je o politici, politici i/u filmu, često i o subverziji. Osim toga, tekstovi pokušavaju obuhvatiti i osebujne autorske poetike. U tom su smislu ovo bilješke i o poetici. Vođene su svojevrsnom poetikom kao autorskom politikom.
nosio kabele & pridržavao mikrofon:
B.Š.
