Page arrow

Ex Symposion

Large 941
Četvrtak
05.06.2008.

Jučer smo u Booksi ugostili uredništvo časopisa Ex Symposion, nastalog 1993. u mađarskom Veszprému, nakon što je dio uredništva kultnog novosadskog Új Symposiona pred vojnom obvezom prebjegao iz Vojvodine u Mađarsku. Pod uredničkom palicom Otta Tolnaija, koji je na tom mjestu ostao do 2005., kad ga je zamijenio Péter Bozsik, Ex Syposion nastavio se baviti istim temama kao i njegov slavni prethodnik - književnošću, umjetnošću i filozofijom, a za svoj su prvi broj, usprkos tomu što se moglo očekivati da će pisati o ratu, izabrali pisati o pornografiji. Moderator jučerašnjeg predstavljanja, István Ladányi, lektor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je ujedno i član uredništva ES, objasnio je neobičan izbor teme: "Željeli smo dokazati kako je sve osim onog što mi radimo pornografija, ili tako nekako."

Koncepcija časopisa, koji je dosad izašao u 65 brojeva, nastavio je Ladányi, uvelike je uvjetovana financijskim (ne)prilikama u kojima časopis nastaje, tako da su brojevi uglavnom tematski – ili obrađuju pojedine književne i neknjiževne ličnosti (Danilo Kiš, Svetislav Basara, Nietzsche...), ili se bave problematičnim, provokativnim temama, kakav je i predzadnji broj Ex Symposiona nazvan Dim, koji se kroz eseje, poeziju i priče bavi problematikom zabrane pušenja na javnim mjestima.

Urednik predstavljenog broja, povjesničar umjetnosti Gyula Zeke, teoretičar je kafanstva i veliki zaljubljenik u instituciju srednjoeuropske kavane, kulturom koje se bavi već dugi niz godina, zbog čega je i odlučio dići glas protiv tog prijedloga zakona. Vodeći se mišlju da je "zabraniti pušenje u kavani isto što i zabraniti mužu i ženi da spavaju u istom krevetu", Zeke je napisao epistolarni tekst upućen tada aktualnoj ministrici zdravstva, koji je nazvao 'Duhansko pismo ministrici', zgodno se poigravši riječima jer pismo tj. levél na mađarskom može značiti i list, u ovom slučaju naravno duhanski.

Ex Symposion inače redovito prati zbivanja na hrvatskoj sceni i surađuje s brojnim uredništvima domaćih časopisa poput Teme i Quoruma, a ovaj pušački broj obogaćen je umjetničkim tekstovima o kulturi pušenja domaćih pisaca - Borivoja Radakovića i Slađana Lipovca. Obojica su prisustvovala jučerašnjem predstavljanju, a osim što su pročitali svoje priče (Radaković za svoju kaže da je kozerija), objasnili su i zašto zdušno zagovaraju slobodu pušenja. Lipovec navodno puši od pete, što dokazuje i svojim autobiografskim tekstom, i ne mari za zdrav život, dok je Radaković problematiku zabrane pušenja povezao s izbacivanjem urbane ekipe nazad na ulicu, istu tu ulicu koju su davno apsolvirali. "Svi koji su sišli s okolnih brda tek sad otkrivaju ulicu, a mi s ulice sad otkrivamo internet. Oni nama hoće udijeliti našu ulicu. Nas baciti na ulicu, to smatram poniženjem. Ja želim kao gospodin sjediti za kompjuterom ili šankom i pušiti", odrješito je izjavio nakon što je zaključio da je Zagreb opisan u njegovoj knjizi Sjaj epohe nezamisliv bez duhanskog dima. Čak i ulični nadimak slavnog poteza između Blata, Zvečke i Kavkaza u zagrebačkoj Masarykovoj, Tobacco Road, dokazuje da je Radaković u pravu. I prisutni Branko Čegec, vlasnik izdavačke kuće Meandarmedia i glavni urednik Teme, dodao je da mu, usprkos tomu što je sam prestao pušiti, ne pada na pamet zabraniti pušenje u redakciji.


Nakon što su gosti predstavili svoju izrazito produktivnu prevoditeljicu Viktóriju Radics, koja je prevela svu silu autora s ovih prostora (između ostalog i Andrića, Ugrešićku i Kovača), razgovor je neminovno skrenuo prema književnijim temama. Tako saznasmo da je u mađarskoj književnoj kritici situacija veoma slična našoj – autonomija kritičara, zbog društvenih prilika, gotovo i ne postoji - scena je premala, svi su povezani, nikako se ne zarađuje... Radisc je kao razlog marginalizacije časopisa koji nastoje malo proširiti vidike navela mađarsku zatvorenost i sklonost tabuizaciji: "Mađari su monokultura, teško se tamo probiti." Usprkos tomu u Mađarskoj je objavila veliku monografiju Danilo Kiš (život, djelo i brevijar), koja je tamo primljena mlako, ali je zato odmah po objavljivanju doživjela srpsko izdanje u prijevodu Marka Čudića.

Radaković je pak na sebe preuzeo nezahvalan zadatak opisati aktualno stanje domaće produkcije i kritike, pa se u čudu pitao kako to da Hrvati nemaju barem 40 nobelovaca, s obzirom na opću blagonaklonost kritičara. Prisjetio se vremena kad je i sam aktivno radio na popularizaciji književnosti, ističući kako je želio da se pisci pojavljuju na naslovnicama časopisa zbog svojih djela, a ne samo zato jer ih je npr. pogazio tramvaj. Današnje stanje, navodi, karakteriziraju hiperprodukcija u izdavaštvu i dezinformiranost u kritike, a dodao je kako smatra da "90% onoga što se sad objavljuje nije književnost", referirajući se prije svega na blogersku književnost. Potom nam je priznao da trenutno završava čak dva romana, a da jednog od njih djelomično piše i zato da bi mlađima pokazao što je prava književnost. Riječ je o romanu u rimama, čija je radnja smještena u neki paralelni Zagreb, koji se diči metroom i čak šestorima džamijama, a uz temu večeri ga veže činjenica da protagonistica romana osniva stranku pušača.

Ugodno druženje završilo je najavom da nam Ex Symposion za budućnost sprema broj o sprezi države i farmaceutike te pozivom na predstavljanje koje će se večeras u 19 h zbiti u Knjižnici I. G. Kovačića u Vukovarskoj 35 u Zagrebu, na koje su pozvani svi koji jučer nisu mogli doći u Booksu.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu