U podužem intervjuu za H-alter Jurica Pavičić zanimljivo priča o svojoj novoj zbirci pripovjedaka Patrola na cesti, inspiraciji, domaćoj prozi... "U nas kao da nitko nema babu na selu, ne dobije paket s pancetom, nitko nema staru tetu o kojoj skrbi, nitko ne ide na roditeljski sastanak. Od Bitangi i princeza pa do tzv. urbane proze našu kulturu nastanjuju neki izmišljeni urbani samci koji žive američke živote izglobljeni iz familijarnih spona. Ja to osjećam kao laž... Skeptičan sam prema prikazu urbaniteta kakav dominira u našoj stvarnosnoj prozi, a tu uključujem i svoje ranije knjige. Mislim da tu ima puno negativne fascinacije nekim kul polusvijetom. Čak i ako se prikazuje socijala, to je neka kul socijala - nogometni huligani, ocvali pankeri, birtaški mudrijaši, đankiji. Opet isto pitanje - gdje su tu ljudi koji slušaju Severinu, koji su na piru dio vlakića, koji stvarno gledaju Big Brothera i koje vidiš u bolničkom hodniku, ti u tramvaju, ja u busu…? Naša stvarnosna proza utoliko je nestvarna što amputira dio zbilje kojeg nas je stid. Iznimki naravno ima - Karakaš, Tomić…"
Pisci i novinari iz Hrvatske, BiH i Srbije - Boris Dežulović, Emir Imamović Pirke i Srđan Valjarević za E-novine govore o balkanskim mitovima i legendama. "Nevjerojatno je koliko je balkanskim narodima stalo da budu najluđi na svijetu. Spremni su sravniti sa zemljom omanji srednjoevropski gradić kako bi sutradan, na rubu suza od nacionalnog ponosa, pokazivali strane novine s naslovima o najvećim barbarima u Evropi. Takvi smo mi, Hrvati/Srbi/Bosanci, već koji, po potrebi - klasična je rečenica koja nas do kraja raskrinkava u krajnjoj bijedi i nemoći da ponudimo išta drugo doli gole sile, potpuno pri tom uvjereni u mit da nas se cijeli svijet boji, a da žene doživljavaju uzastopne orgazme pred prizorom proćelavog Hrvata/Srba/Bosanca u tijesnoj majici s logotipom lokalne pivovare i bejzbol palicom u ruci." 
Irena Lukšić, prošlogodišnja dobitnica Kiklopa, na svom se blogu u tekstu San i java književnih nagrada osvrnula na uvrnuti svijet dodjeljivanja nagrada. "Autor sjedne ispred virtualnog televizora i gura loptu sa svojim tekstom prema protivničkim vratima. Međutim, neka tajanstvena pravila ne dopuštaju mu odrješit udarac u mrežu, nego za pobjedu mora izvesti jedanaesterac. Pa kandidat stavi loptu na zamišljenu bijelu točku i opali prema golu. Tako radi svaki autor, baš svaki, no pogodak postigne samo jedan. Pogodak u mrežu znači i kraj utakmice. Dakako, ostali igrači su razočarani jer smatraju da pobjednik nije zaslužio nagradu: nijedan autor nije glasovao za njega nego za sebe. A to mogu i dokazati. Tad ekipa optuži žiri da je pomogao ubacivanje 'krive' lopte u mrežu. Iz ovog slijedi zaključak da laureat nikada ne zaslužuje nagradu."
"Žohar u saborskom restoranu. Gamad na ručku." Ili "Mačka s pet nogu živjet će sasvim normalno kad joj uklone dvije viška", samo su neke od poslastica-pošalica koje je za vas izabrala ekipa iz Dop magazina. Iz domaćeg su tiska izdvojili zabavne gluposti pa ako vam se sviđaju gornji primjeri, ovdje kliknite za još.
U romanu 'Prometejev sin' Jurice Pavičića do izražaja dolazi autorova sposobnost da odabere, adaptira i složi određene 'klišeje', što čini ovaj roman uzbudljivim, zanatski gotovo savršenim, iako laganim i isključivo zabavnim štivom.
