Miljenko Jergović nedavno je u emisiji Nedjeljom u 2 govorio o tome kako ne želi da njegovi tekstovi na webu služe kao auspuh kroz kojeg prolaze toksične frustracije ljudi koje pritom zagađuju javni prostor, te je čitavu priču usporedio s pisanjem po zidovima javnog WC-a. Ovakvom gledanju na problematiku komentiranja tekstova nema se što zamjeriti, i zaista, čitav je niz razloga zbog kojeg netko ne bi htio komentare ispod vlastitog teksta.
Opće je poznata činjenica da je, gledano u omjerima, velika većina komentara potpuno negativna prema tekstu ili autoru kojeg komentira, i to neovisno o kvaliteti teksta na kojeg se zakači. No, potpuno je jasno da problem ne leži u činjenici što je sam komentar na autorski tekst negativan, već u tome što je stvarno najčešće riječ u ispucavanju raznoraznih frustracija i što komentari gotovo uvijek prelaze u odvratno vrijeđanje. Osim toga, prostor ispod teksta veoma često postane monopoliziran od malog broja ljudi, neka vrsta foruma u kojem troje, četvero likova raspravlja o temama koje nemaju blage veze sa samim tekstom. Pa ipak, ne reagiraju svi isto na komentare koji im se objese na tekstove.
Na Sajmu knjiga u Puli jedan od gostiju sajma, Vladimir Arsenijević, također se osvrnuo na problem komentara ispod vlastitih tekstova. Naime, Arsenijević, između ostalog, radi i kao kolumnist u Politici, dakle novinama čiji je čitateljski profil, blago rečeno, suprotnog ideološkog predznaka od ovog autora. Iako toj tvrdnji ne treba neki posebni empirički dokaz, da je tome ipak tako djevičanski se čitatelj najbolje mogao uvjeriti, ispričao je Arsenijević, kada je točno negdje u vrijeme odcjepljenja Kosova od Srbije odnosno proglašenja kosovske nezavisnosti, objavio tekst u Politici pod nazivom 'Kosovo nije Srbija'. Već sam naslov ovog teksta, jednostavna inverzija kronološki treće po redu slavne političke parole u Srbiji u zadnjem desetljeću (prva je 'Sloba Sloboda', a druga, ponešto drugačija – 'Gotov je'. Analogno tome, možemo reći da je hrvatsko sveto parolaško trojstvo 'Svi smo mi Mirko Norac', 'Heroj, a ne zločinac' i 'Pokrenimo Hrvatsku'. Ili je zadnja možda 'Hrvatska ide dalje'?) izazvao je toliki bijes da su stotine i stotine ljudi (ako se ne varam, broj komentara je bio tek nešto ispod tisuću) ostavljale vrlo umne i sočne komentare ispod teksta, potpuno zatrpavši stranicu ovih novina. Arsenijević je ispričao i kako se nakon nekoliko stotina uvredljivih poruka i poruga čitavo jato malo ispuhalo, no onda su, gle sreće!, uočili jedan modni detalj na slici autora koja se nalazila u kvadratiću pored samog naslova teksta. Riječ je bila o – kapi. Kapa je toliko razjarila komentatore da su izmišljene i neke nove riječi kako bi se opisala sva njezina ružnoća i ogavnost. Tako je, zahvaljujući jednoj kapi koja se ovom razularenom društvu nije svidjela, rasprava produljila za još nekoliko stotina komentara. Arsenijević je na kraju priznao da se zahvaljujući tom slučaju, iako je jedan od razloga zašto radi u novinama u kojima radi upravo perverzno uživanje u čudnovatosti te pozicije – pisati za ljude koji te mrze i koje uopće ne interesiraju tvoji stavovi - dan danas osjeća pomalo nesigurno kada stavi neku kapu na glavu.
No, šalu na stranu, problem komentara očito je postao vrlo ozbiljno pitanje u tom smislu, iako je, svima je jasno, dosta rijetko da kultura, odnosno ono što povezujemo s tim pojmom, izaziva ogroman broj komentara. Tek kada se kultura izlije iz svog korita i kada njezina odvratna vlaga krene prodirati u podrume i prizemlja svakodnevice 'običnih' ili 'poštenih' građana, tek tada se krene s ostavljanjem poruka, kao što je to bilo prije nekoliko mjeseci kad su glumci i performeri u centru Zagreba inscenirali najpoznatije domaće performanse, gdje se vidjela i gola dupad i genitalije, što je razgnjevilo 'običnog malog čovjeka' koji, takav ljutit, nije imao drugog izbora nego ostaviti poruku ispod tekstova koji su izvještavali o tim događajima. (Vidi tekst Pretpotopni performans).
No, prošli tjedan desilo se nešto posve nevjerojatno. Darija Žilić je intervjuom s mladom pjesnikinjom Anom Božičević na Kulturpunktu izazvala brojne komentatore da kažu svoje mišljenje o poeziji, odnosno o poeziji koju pišu žene, i to je nešto što se može nazvati, barem u ovom obujmu, pravim presedanom. Dosta je komentara bilo potpuno negativnog predznaka, što ne bi samo po sebi nimalo smetalo da je umjesto teksta kakav jest bila obješena poezija te pjesnikinje odnosno pjesnikinja o kojima je govorila, a ne intervju u kojem se govorilo o projektu Tell US Poets, iniciranom od strane pjesnikinja Juliane Spahr i Stephanie Young, a o kojem smo svojevremeno pisali i na Booksi. Riječ je o publikaciji u kojoj nekoliko hrvatskih pjesnikinja u obliku eseja piše o pisanju poezije u hrvatskom kulturnom i društvenom kontekstu, kao neku vrst odgovora na anketu s pitanjima "Kako je biti žena-pjesnik u Hrvatskoj?, Što možete reći američkim pjesnicima o životu i radu hrvatskih pjesnikinja? i Što bi se još moglo učiniti i ima li mjesta za suradnju?". Nekoliko dana poslije na sajtu Cunterview tekst o tome objavila je Barbara Pleić, koja je i jedna od autorica involviranih u projekt, koju je izuzetno zasmetala činjenica što su komentari mahom negativno intonirani (iako je, nakon pažljivijeg čitanja komentara, jasno da to nije baš u cijelosti istina). Autoricu teksta posebno su zasmetali prigovori da je riječ o 'neafirmiranim' pjesnikinjama koje ne zaslužuju biti publicirane. Zato ćemo i završiti njezinim odgovorom na komentare o neafirmiranosti pjesnikinja o kojima je riječ.
"Pitanje čiji bi to točno blagoslov navedene pjesnikinje trebale imati da bi se iz lige nepoznatih uvrstile u onu afirmiranih, te time valjda i priznatih, smiješno je, osobito kada se uzme u obzir kvantiteta ljudi koji se u nas poezijom žele i vole baviti, na bilo koji način."
Neven Svilar
