Četvrtak
17.01.2013.

Dodijeljena Eliotova nagrada

n.s.



Extra_large_sharon_olds
A+ A-

Samo nekoliko tjedana nakon smrti Valerie Eliot, udovice najvažnijeg esejista i pjesnika na engleskom jeziku 20. stoljeća, Thomasa Stearnsa Eliota, dodijeljena je najvažnija britanska nagrada za poeziju, T.S. Eliot Prize

Ovu je nagradu za najbolju zbirku poezije u Velikoj Britaniji i Irskoj svake godine laureatima predavala pokroviteljica nagrade i velika promotorica poezije Valerie Eliot, no ove je godine nagradu laureatkinji, američkoj pjesnikinji Sharon Olds predala predsjednica žirija nagrade Carol Ann Duffy. Ova najpoznatija britanska pjesnikinja danas, koja uz to drži i prestižnu titulu britanskog poet laureata rekla je kako je zbirka pjesama Sharon Olds pod nazivom Stag's Leap, koja govori o tijelu i tjelesnosti, ali i o mogućnosti zbližavanja ljudi od žirija ocijenjena vrhunskom i kako je jednoglasno odabrana za nagradu koja dobitniku donosi i petnaest tisuća funti.

"Ovo je zasigurno najvažnija knjiga njezine karijere. Postoji stanovito dostojanstvo i uzvišenost u njezinoj tuzi što ovu pjesnikinju odvaja od ostalih i čini je autoricom svjetske važnosti. Ja sam uvijek govorila kako je poezija zapravo glazba onoga što čovjek jest i što može biti, a u ovoj zbirci ona odista pjeva. Njezino putovanje od patnje do izlječenja je prekrasno prevedeno u poeziju".

Zanimljivo je da je 2012. godina, ako ćemo uzeti ovu nagradu kao nekakav lakmus papir poezije na engleskom jeziku, godina žena, s obzirom da je uz Olds na užem popisu za nagradu od deset pjesnika bilo šest autorica iz nekoliko zemalja: Jorie Graham, Kathleen Jamie, Deryn Rees-Jones, Julia Copus i Gillian Clarke.

"Ove smo godine imali sjajan izbor pjesničkih zbirki, a posebno nam je drago da smo imali šest fantastičnih pjesnikinja", rekla je Carol Ann Duffy. Uz njih, u užem izboru bili su i pjesnici Simon Armitage, Paul Farley, Jacob Polley i Sean Borrodale.

Zbirka pjesama Stag's Leap, koju je britanska kritika nazvala 'kalendarom boli', govori o putu od osjećaja posvemašnje samoće nakon što je pjesnikinju ostavio suprug do postupnog suočavanja s boli i na koncu do suočavanja s realnošću. Zbirka je dobila naziv po istoimenoj pjesmi 'Stag's Leap', koju donosimo ovdje:

Stag's Leap

Then the drawing on the label of our favorite red wine
looks like my husband, casting himself off a
cliff in his fervor to get free of me.
His fur is rough and cozy, his face
placid, tranced, ruminant,
the bough of each furculum reaches back
to his haunches, each tine of it grows straight up
and branches, like a model of his brain, archaic,
unwieldy. He bears its bony tray
level as he soars from the precipice edge,
dreamy. When anyone escapes, my heart
leaps up. Even when it's I who am escaped from,
I am half on the side of the leaver. It's so quiet,
and empty, when he's left. I feel like a landscape,
a ground without a figure. Sauve
qui peut--let those who can save themselves
save themselves. Once I saw a drypoint of someone
tiny being crucified
on a fallow deer's antlers. I feel like his victim,
and he seems my victim, I worry that the outstretched
legs on the hart are bent the wrong way as he
throws himself off. Oh my mate. I was vain of his
faithfulness, as if it was
a compliment, rather than a state
of partial sleep. And when I wrote about him, did he
feel he had to walk around
carrying my books on his head like a stack of
posture volumes, or the rack of horns
hung where a hunter washes the venison
down with the sauvignon? Oh leap,
leap! Careful of the rocks! Does the old
vow have to wish him happiness
in his new life, even sexual
joy? I fear so, at first, when I still
can't tell us apart. Below his shaggy
belly, in the distance, lie the even dots
of a vineyard, its vines not blasted, its roots
clean, its bottles growing at the ends of their
blowpipes as dark, green, wavering groans.

Foto: Facebook

POVRATAK NA VRH STRANICE