Pisanje, provjerili smo na terenu, silno privlači ljude. Knjige baš i ne. Tu nekaj ne štima, ali ako izađete na balkone ili u dvorišta – odasvud bute čuli cendranje. Taj lelek, što para nam ušesa i svakim danom postaje sve glasniji, proizvode izdavači.
U najdubljoj su krizi ever! Rukopisa, vele nam, imaju tušta i tma. Toliko im se tog nudi da su počeli nositi lažne brkove kad izađu negdje na kavu. Hrvatski izdavači prerušavaju se u običan živalj kad izlaze iz kuće tako da ih mnogobrojni autori ne zaskoče s rukopisima. A kad neki od tih rukopisa pretvore u knjigu i pošalju u knjižare – nitko ih neće ni pogledati.
Što učiniti da bi nam izdavaštvo preživjelo?
Predložili smo sniženje cijena. Umjesto po 100-150-200 kn, neka knjiga košta između 10 i 30 kn.
Ne, vele da im se to nikako ne isplati. Sezonska, festivalska, sajamska sniženja – to može, ali ne mogu nikako u startu ići s tim smiješnim brojkama, jer da je to bedastoća. Izgubili bi žive novce prilikom otkupa knjiga za knjižnice.
Hm, pa evo, dosjetismo se novoj huncutariji – snizite honorare autorima, pa bu se to onda nekak izniveliralo, ha?
Bwahahahaha, nasmijali su se na ovaj prijedlog i nastavili se smijati još dva dana. Kakve crne honorare autorima, pa kaj je z vami? Ti jazavci na ime honorara dobiju između friške fige i nekakve simbolične svote. Tu, vidite, nema prostora, jedino kad bi autori nama platili nekaj na ime troškova i slično, ali njih 97% siromašniji su neg si možete i zamisliti. Prosječan hrvatski pisac toliko je siromašan da kad prolazi kraj jezera – patke njemu bacaju mrvice kruha.
Valja onda poduzeti drastične mjere, zaključili smo. Da bi se vratio kakav-takav interes za knjigu – trebalo bi ih zabraniti. Od kad smo u Booksi odlučili izaći iz posla s prodajom knjiga (na vrijeme smo se povukli), a zadržali izvjestan broj naslova na policama, ljudi ih svaki dan žele kupiti!
To je rješenje! Knjižare neka samo i dalje normalno rade, ali nek ne prodaju knjige. Čak bi bilo dobro u izloge staviti velike natpise – KNJIGE NISU NA PRODAJU! Najednom bi svi nahrupili u knjižare.
„Imate novog Murakamija?"
„Da, evo ga…"
„Koliko?"
„Nije na prodaju, sorry."
„Molim vas ko boga…"
„Ni čuti, možete samo pogledati, ali ne dirajte."
Ubrzo bi procvalo crno tržište, a nakon otprilike godinu i pol ili dvije, započne se iznova s prodajom, ali ne kao prije – da svi prodaju svaki dan, jer to bi opet dovelo do zasićenja. Na primjer, svakog drugog ponedjeljka u mjesecu svega tri knjižare u zemlji mogu prodavati knjige i to između osam ujutro i podneva. Cijena svake knjige – 350 kn! Bilo koje. Kupnju omogućiti samo uz predočenje važeće osobne iskaznice. Jedan građanin može kupiti najviše tri knjige na godinu.
Kaj se tiče knjižnica – članarinu dignuti na 1000 kn godišnje s tim da se može posuditi samo jedna knjiga. I ne ju onda nositi doma, to nipošto. Nek čitaju u knjižnici! Plus vani staviti sekjuritije s dugim cijevima u slučaju da netko pokuša pobjeći van s knjigom.
Za oprilike šest godina stvari bi se genule naprej!
foto: Tom Scott
