Nedavno je u hrvatskim kinima igrao Almodovarov film Slomljeni zagrljaji koji počinje tako što mladić dolazi u stan velikog španjolskog umjetnika, redatelja koji je nedugo prije toga oslijepio, kako bi mu čitao knjige i pomagao. Alberto Manguel, argentinski pisac koji živi u Francuskoj, taj je film mogao gledati potpuno drugačije od nas ostalih gledatelja. Naime, 1964. godine mladi Alberto koji je radio u jednoj knjižari u Buenos Airesu poslužio je jednog starijeg gospodina koji je bio gotovo potpuno slijep. Taj slijepi posjetitelj knjižare bio je Jorge Luis Borges. Alberto je sljedeće četiri godine, do 1968., Borgesu čitao knjige, o čemu je kasnije napisao knjigu S Borgesom (Prometej, 2004.) koja je prevedena i na hrvatski.
Alberto Manguel kasnije je i sam postao slavan pisac, možda najpoznatiji kao autor fantastične knjige, također dostupne u hrvatskom prijevodu, Povijest čitanja (Prometej, 2001.). Manguel je vlasnik jedne od najspektakularnijih privatnih biblioteka u Europi, koja je postala predmetom legendi, i o kojoj piše u svojoj knjizi Biblioteka noću koju je upravo izdala beogradska izdavačka kuća Geopoetika i koju je Manguel promovirao na Sajmu knjiga u Puli. Biblioteka sadrži gotovo 40 tisuća knjiga, a nakon razgovora s Manguelom, čovjek se upita da li ih je ovaj zaista sve i pročitao, s obzirom da je riječ o piscu goleme erudicije, čije poznavanje knjiga i povijesti čitanja nadmašuje čak i ono Borgesa koji je bio apsolutno opsjednuti čitatelj, sakupljač i bibliotekar, a možda i ono genijalnog Abyia Warburga o kojem Manguel priča s velikim interesom i entuzijazmom. Manguelova Povijest čitanja je work in progress, ona nema kraja, a Manguel je ostavio nekoliko posljednjih stranica ove velike knjige praznima kako bi čitatelj dopisao vlastita razmišljanja o knjigama i čitanju. Manguel rado citira Stéphanea Mallarméa:
Strpljiv poput alkemičara, uvijek sam zamišljao i pokušavao
nešto drugo i za to bih bio voljan žrtvovati svo zadovoljstvo i
taštinu, upravo onako kao što su oni u davnim danima palili
pokućstvo i grede sa svojih krovova kako bi nahranili peći za
magnum opus. Što je to? Teško je reći: jednostavno knjiga, u
nekoliko svezaka, knjiga koja je istinski knjiga, arhitektonski
solidna i promišljena, a ne zbirka slučajnih nadahnuća, koliko
god ona bila divna… Dakle, dragi prijatelju, to je gola
ispovijed o tom poroku koji sam tisućama puta odbacio…
ali on ima vlast nada mnom i možda i uspijem, ne da
dovršim taj rad kao cjelinu (trebalo bi biti Bog-zna-što za to!)
već da pokažem uspješan odlomak…dokazujući kroz dovršene
dijelove da ta knjiga doista postoji i da sam bio svjestan
onoga što nisam mogao postići.
(pismo Paulu Verlaineu, 16.studenog 1869.)
S ovim velikim piscem i velikim čitateljem razgovarali smo o mnogim stvarima, između ostalog i o konceptu slobode u umjetnosti, književnom baroku i književnom modernizmu…
Što sa slobodom?
Svaka forma s naoko rigidnim parametrima u kojima pisac stvara, kao što je npr. barokna poezija zapravo je 'bogomdana'. Veliki pisci su veliki ne usprkos pravilima i konvencijama koje su im nametnute, već upravo zbog tih konvencija i sklopa pravila, upravo zbog granica i zato što postoji struktura koja će zauzdati njegovu imaginaciju odnosno sadržaj. Dante mora konstruirati rigidnu teološko-filozofsku strukturu prije no što će djelovati unutar nje, odnosno prije no što će njegovi likovi postojati u njoj.
Ovaj koncept izložio je još T.S. Eliot u svojim utjecajnim esejima kao što su Tradicija i individualni talent, ili Razmišljanja o slobodnom stihu, gdje kaže kako je slobodni stih bojni poklič slobode, a u umjetnosti sloboda ne postoji. Koliko je na vas utjecao Eliot?
Danas mnogo manje nego prije. Stvar s Eliotom je da on prouzroči mnogo veći entuzijazam u početku, kad ga se tek otkrije, a zatim taj entuzijazam počne kopniti. Nakon što sam ga godinama čitao ipak sam se više počeo oslanjati na pisce koji su izvršili utjecaj na njega nego na njega samog. Još uvijek sam veliki ljubitelj mnogo toga što je napisao, iako sada smatram Ezru Pounda radikalnijim misliocem no što je Eliot. Ono što me smeta je njegova konzervativnost i eurocentrizam; za mene ima mnogo toga više fašističkog kod Eliota nego kod Pounda. Preciznost i točnost koja se naglašava kao izuzetan doseg Eliotove esejistike kod njega je ipak pomalo ograničavajuća; njegova poezija omogućava koncept 'čitanja u budućnosti', dakle svaki novi čitatelj može unijeti nešto novo u njegovu poeziju i na taj način je obogatiti, no njegovi eseji i kritički rad imaju određenu odbojnost definitivnoga, konačnoga – ne dopuštaju učitavanje i dodavanje, previše su denotativni. Kad čitate Eliotovu kritiku nekoga, pa čak i neke njegove predgovore drugim knjigama, imate čudan osjećaj ograničavanja, kao da je to što je napisano doista sve što se može reći o predmetu pisanja. Neki će možda u tome naći i užitak u čitanju Eliota. Ja nisam takav čitatelj. No, on je bio svjestan toga, uostalom, otuda i poznata njegova parafraza u stihu
'how unpleasant to meet Mr. Eliot'.
Bio je vrlo dobro svjestan te hladnoće, neka vrst klasicista, rezerviran prema romantizmu ili baroku.
No, pisao je dosta o engleskim metafizičkim pjesnicima, koji su zapravo manifestacija književnog baroka na otoku.
To jest književni barok, no uz cijeli splet problema. Naime, omiljena barokna ideja sakrivanja koncepta unutar onoga što ga hoće definirati jest nešto što funkcionira mnogo bolje u romanskim jezicima nego primjerice u germanskim i to uglavnom zbog filozofskog koncepta samog jezika. To se vidi i u propovijedima iz vremena.
Stručnjaci za baroknu književnost punu pažnju posvećuju upravo propovijedima kao paradigmatskim tekstovima baroka, od Johna Donnea u Engleskoj ili zagorskih anonimnih svećenika u Hrvatskoj.
Postoji izuzetno interesantna propovijed londonskog biskupa Pratta iz prve polovice 18. stoljeća u kojem želi da engleski bude čvrst, čist i lapidaran u opoziciji jezika papističkih, katoličkih zemalja, zato što protestantska etika ne želi ornament, pogotovo u riječi božjoj, koja mora biti prenesena što čišće i preciznije moguće. Dakle upravo suprotno od onoga što katolička crkva u to vrijeme promovira. Ne žele koncept dogme izvan same dogme.
Onda smatrate da je početak baroka Tridentski koncil?
Da, to je službeno postavljanje norme, početak proskribiranog u književnosti. No, od tad je zanimljivo što se sve kači na taj stil, zato što se pojavljuju dva stila u baroku. U španjolskom baroku sadržaj je izlika za stil – prvo se bira stil, a potom se razmišlja o onome što će se pisati – dok je na engleskom sadržaj onaj koji definira stil ovisno o onome što se želi reći; za svaki sadržaj postoji prigodna forma. Iako se Shakespearea ne smatra baroknim piscem, kad se on služi 'baroknim' stilom, on se tim stilom služi s razlogom, kad se Gongora služi sličnim stilom, to je zato što takvim stilom naprosto uvijek piše. To je ta dihotomija ili binarna opozicija koja se može povezati s poznatim klasika/barok konceptom, ali i koja se može usporediti i s izborom između grčkog i latinskog: skoro sve katoličke zemlje mediteranskog bazena služe se latinskim, a odbijaju grčki, još i u renesansi, a da ne govorimo o Danteu i Petrarci. Zanimljivo je da to ima i reperkusije na kasnija stoljeća pa primjerice u Južnoj Americi latinski i Vergilije postaju modelima za pisanje u 19. stoljeću, dok grčki filozofi, dramatičari i Homer postaju uzori u Sjevernoj Americi, u puritanskom društvu sjeveroistočnih država. To je očito, i to ne samo u književnosti, pa tako u Južnoj Americi imate baroknu arhitekturu koja svoje uzore traži u rimskoj arhitekturi 17. stoljeća, dok u Sjevernoj Americi imate model grčkog hrama za javnu arhitekturu poput primjerice knjižnica.
Volite citirati Borgesov zaključak o 'kontaminiranosti suvremenog čitatelja književnošću'. Ljudi smatraju kako je upravo posljednjih pedeset godina došlo do hipertekstualizacije stvarnosti, štoviše, na taj način se definirala i čitava jedna kulturna epoha koja je upravo za nama. Vi tvrdite da je riječ o cikličkoj pojavi, dakle o nečem inherentnom književnosti.
Da, Borges je pisao o tome u Marinovoj ruži - kako najpoznatiji talijanski eksponent književnog baroka čitav život piše elaboriranu poeziju o ruži, a tek je na samrtničkoj postelji prvi put uistinu zamjećuje. Osim toga, Borges je potkraj života napisao jednu izuzetno dirljivu knjigu o pjesniku s prijelaza stoljeća, Leopoldu Lugonesu, koji mu je jako mnogo značio i utjecao na njega u mladosti. Lugones je počinio samoubojstvo, a Borges opisuje taj trenutak, njegovu vožnju prema mjestu Tigre: i baš zato što zna da će počiniti suicid, Lugones prvi put u životu uistinu promatra krajolik bez potrebe da ono što vidi prenese u poeziju, prvi put gleda svijet bez da ga pretvara u tekst. Mislim da je to nešto što možemo tek prije smrti, iako nisam siguran da i tada možemo pobjeći tekstu.
Dijagnoza je - infekcija tekstom.
Kronična.
Razgovarao Neven Svilar
