Ponedjeljak
02.06.2008.

Intervju: Dalibor Šimpraga

booksa



A+ A-

Nakon dosta vremena možemo reći da se pojavila nova zvijezda na književnom nebu. Njegovo ime je Dalibor Šimpraga i nedavno je nagrađen nagradom tportala za najbolji roman godine, što nam je bio dovoljno dobar povod za razgovor koji slijedi.

Čim čovjek otvori korice Anastasije, u oči mu upadne koliko se ton te knjige razlikuje od Kavica pa odmah, zlurad kakav već jest, pomisli da ste se baš svojski upinjali napisati nešto posve drugačije od vrlo uspješne zbirke kojom ste stupili na scenu. Je li Anastasia, tako bujna, slojevita, napucana višeznačjem, stilski profinjena, ma eruditska u najboljem smislu, plod zasićenja kvartovskom prozom, posljedica autorskog egzibicionizma ili pomalo od jednog i drugog ili nešto četvrto?
Prvo, istini za volju kratka napomena o kronologiji. Kavice su nastajale maltene paralelno s romanom, pa Anastasia nije u nekom kauzalnom odnosu prema njima. Što se tiče razlika između te dvije knjige, kako ni Kavice ni Anastasiju ne doživljavam kao svoje prezentacijsko oružje, nešto što će formirati neku sliku o meni, nisam se bio upinjao činiti nešto ovako ili onako, inzistirati na razlici i slično. Jedina mi je stilska ambicija bila da publika koja će to čitati nema ozbiljnijih primjedbi, a priželjkivao sam i da tekst čak bude zavodljiv, da se čitač može 'navući' na njega, i jedino što se upinjem jest da tekst postane 'ljepljiv', da ne udavi nakon desetak strana. Knjiga je uz ostalo i zanatski proizvod, koji mora biti pošteno napravljen ako vam je stalo do njega, kako tekst, tako i oprema. Pa je, smatram, pošteno i ne nuditi dvaput istu stvar. Kako bi izgledalo da su umjesto romana izašle, recimo, Kavice 2? Čitalac takve jedne knjige s pravom bi mogao reći da nema nekog ekstra gušta, jer je dobio tek novi sadržaj u staroj formi, otprilike 'princip je isti, sve su ostalo nijanse'. A gušta ne bih imao ni ja kao autor. Nije dakle bilo nekakvog 'zasićenja' kvartovskom prozom, nego želje da ne pilim istu dasku. Pa i Anastasia je dijelom kvartovska proza, što ne? Jedino što je kvart u ovom slučaju područje između Maksimirske i Petrove ulice.

Možete li prokomentirati finale nagrade roman@tportal.hr? Jeste li se nadali nagradi i kojeg ste se konkurenta 'najviše bojali', da nije nagrađena vaša, koju biste knjigu izabrali kao najbolju? Možete li opisati svoje osjećaje u trenutku proglašenja pobjednika nagrade roman@tportal.hr?
Nagradi sam se nadao, ali dalje od toga nisam razmišljao, tj. nisam imao nikakvih očekivanja, nisam smatrao da je netko određen 'treba' dobiti, niti ja niti tko drugi. Od ostalih finalista čitao sam samo Oči Ede Popovića, pa ne mogu odgovoriti na drugi dio pitanja. Inače, što se tiče tportalove nagrade, odnosno finala nagrade, desila se zanimljiva stvar. Od pet izabranih autora, možda s izuzetkom Ede Popovića, svi smo na stanovit način bili autsajderi, tj. netko tko nije aktivna javna osoba s književne scene. To je inače jedno od ključnih pitanja suvremene književne produkcije, kako je javno pozicioniran autor nove knjige. Je li izdao knjigu kod velikog izdavača, je li prisutan na sceni, ima li svoje stalno mjesto u medijima (recimo kao kolumnist), je li javni sugovornik u tv-emisijima, novinskim anketama, okruglim stolovima itd.? Ako nije, uglavnom je nevidljiv. Tportalova nagrada je tu malo izvrnula stvari, dovukla pred reflektore autore koji nisu celebrityji, a to smatram ljekovitim jer scena uvijek ima jaku centripetalnu silu koja je zgušnjava na uvijek isti, ograničen broj ljudi. Pogledajte splitski slučaj, gotovo svi javno prepoznatljivi pisci su novinski kolumnisti. To, naizgled paradoksalno, dovodi do uniformiranja i zatvaranja scene. Nije puno drugačije ni u Zagrebu. Tko je od postfakovskih autora prepoznat kao jako ime? Trenutno se mogu sjetiti samo Vlade Bulića i Igora Štiksa. A od prvog FAK-a, odnosno snažnijeg formiranja nove skupine pisaca, prošlo je gotovo deset godina. Ovo sve komentiram kao čitatelj, uvijek žedan novih književnih atrakcija. Iako je idealno vrijeme za pojavu novog teksta koji će nadrasti onu malu revoluciju s kraja 90-ih, kad je proza u Hrvatskoj napokon napustila svoje postmodernističke, solipsističke pretenzije, ili sipljivo staračko dociranje, i okrenula se stvarnom životu, tih nekih novih likova uporno nema.

Je li i Šimpraga, poput Mehmed-bega, u svoje arhitektonski čisto djelo zapisao neko tajno značenje? Malo ću spekulirati na primjeru građe knjige, koja je matematički podijeljena na uvodnih 7 poglavlja, 3 umetnuta psihonalitičareva i 7 završnih. Zbroj tih znamenaka je 17. Dakle, 1 + 7 = 8, broj koji u kršćanskoj mitologiji simbolizira vječnost, u matematici beskonačnost... Po knjizi je rasuto mnoštvo takvih malih numeroloških smicalica. Koliko je sva ta elaborirana simbolika promišljena? Dugujete li, dakle, zahvalnost što vam je uručena nagrada žiriju ili magičnim putovima energije?
I inače, koliko znam iz čitalačkog iskustva, kad se u nekoj knjizi nazire neki sistem, on nikad nije u njoj slučajno. Podjela na 7+3+7 poglavlja je, jasno, namjerna, čime je između ostalog sugerirana apsolutna simetrija. Ne zaboravimo, međutim, ni uvodno poglavlje Anastasije, u kurzivu, bez numeracije (u konceptima sam ga vodio kao 'nulto', a čak je bilo i objavljeno u jednom Quorumu pod naslovom 'Byzantini Entrance', što će reći bizantski ulaz u roman), a to je ukupno 18 odsječaka teksta. Sad, zašto, ne bih dalje raspredao. Samo još napomena: brojevi su arhetipovi, kao i slike, motivi, znakovi. To znači da snažno emotivno djeluju na onoga tko na njih obraća pažnju. Željko Kipke je iz numeričkih poklapanja, kojekakvih simultaniteta, koincidencija, složio cijelu knjigu (Figura 17). Meni su, eto, poslužili u strukturiranju romana, kao i na nekoliko mjesta u samoj priči, na primjer u središnjem poglavlju o gradnji i rušenju mostarskog Starog mosta, uz što su vezane fascinantne brojčane podudarnosti.

Kako i zašto ste se odlučili uklopiti priču o bizantskom alkemičaru u jedan, uvjetno rečeno 'stvarnosni' roman, roman o našoj sadašnjosti? To je ipak jedna stvarno neuobičajena i ne baš popularna tema...
Na stanovit način i bizantski alkemičar Konstantin i glavni junak romana Goran Kanevski čine istu stvar: tragaju za rješenjem i opsesivno razmišljaju o spasenju. Smjer kretanja je međutim obrnut: Goran Kanevski se, dijelom i uz pomoć psihoanalize, okreće sebi, napokon se svojom unutrašnjošću, koja je bolna i zahtijeva njegu i liječenje, počinje baviti aktivno, a ne samo besplodno prevrćući uvijek iste misli, a povučeni alkemičar i filozof Konstantin Lakapen, u trenutku pada Carigrada, iz kojega uspijeva pobjeći, počinje, da tako kažem, 'vanjski' život, snalazi se u novonastalim okolnostima, i to vrlo pragmatično. Bizant je pak dovoljno daleko, i toliko nestvaran, da kontrast može biti uvjerljiv i jak.

Roman unutar svojih granica prevrće opsežnu povijesno-zemljopisnu građu, a vi ste posebnu pažnju posvetili točnosti podataka. Knjiga je nastajala dovoljno vremena da sve podatke i lokacije provjerite i osobno. Kako ste došli do svih potrebitih saznanja?
Prije svega iz literature. No, da tako kažem, i 'na terenu'. Recimo, prije nekoliko godina bio sam u Istanbulu, vidio znamenitu fresku Anastasisa u crkvi sv. Spasa u Kori, obišao četvrt na uzvisini Vlaherne, gdje je nekoć živio Konstantin Lakapen, i s iznenađenjem, recimo, utvrdio da su relacije u gradu mnogo veće nego što sam zamišljao. Imao sam nekoliko planova srednjovjekovnog Carigrada, ali moje vizualizacije prostora bile su donekle skromnije nego što je to u stvarnosti. U traganju za informacijama pomogli su mi i neki prijatelji.

Vežu li vas možda uz mjesta koja spominjete u knjizi ikakvi korijeni ili su ona naprosto nužna kulisa?
Ne, nemam 'rodbinskih' veza sa spomenutim mjestima, roman nije autobiografski. Međutim, nisu samo ni nužna kulisa. Meni je, recimo, bilo stalo da priča dijelom ima veze s Makedonijom, ne dakle tek s nekom neimenovanom slavenskom zemljom na Balkanu. Makedonija nama sa slavenskog zapada može djelovati kao arhaična zemlja u najboljem smislu riječi. Pa u romanu djelomično i čini takvu kulisu za jednako arhaičnu ljubavnu priču.

S ovom ste si nagradom kupili i malo vremena. Planirate li se odmah baciti na najavljeni nastavak Anastasie? Također, nakon zbirke priča i potpuno drukčijeg romana hoće li ovaj nastavak možda biti cyberpunk zbirka pjesama i kad bi ga mogli očekivati?
Zadnjih dana, nakon nagrade, često suočen s pitanjem što dalje, uvijek isto ponavljam, kako nakon Anastasije slijedi nastavak, nimalo maštovitog radnog naslova Anastasia 2. Neki su dijelovi već objavljeni, a sad, hoću li se baš baciti na to, ili nešto drugo, i kako će taj nastavak izgledati, nemam pojma. No bit će svakako, jednog dana, ako bude zdravlja i sreće.

Razgovarala Marija Mladina

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.