15.3.2008., Dan subotnji
Hm, dakle, da vidim što imamo: jaja, kobasice, pečena slanina, pet vrsta pahuljica, sedam vrsta sireva, mesnih narezaka jedno devet, voćna salata, losos – to ne ide uz nareske, zar ne? – zvjezdice putra, namazi, još namaza, voće, salata, mozzarela i paradajz, topli napitci, vodurina i dva soka uz koji idu čaše od decilitra tako da prvo eksam pet-šest čaša, onda odlazim za stol pa svako malo ustajem napuniti čašicu, sve mi se čini da više stane u čašicu moga koljena – nekoliko vrsti peciva, kroasani, one prešane žitarice s okusom parketa, svašta, previše, overload, vječiti problem, overload, overload…
U jednom trenu sobarica-poslužiteljica pita za broj sobe. Očito ne djelujem kao gost hotela, moram malo pripaziti na frizuru, ali s četvrtastom glavom i mekim hotelskim jastucima nije lako prizvati ni kratku kosu redu. Poslije čujem da je to pitala i smjernu Tanju Gromaču, pa više ne brinem o izgledu. A baš sam počeo intenzivno misliti o rastu i korijenu kose. Posebno o tome kaže li se perut ili prhut i ima li veze s time Perutnina iz Ptuja.
Uglavnom, povlačim se u sobu ne bih li si razbistrio kakav bi pristup složenoj temi predstavljanja mlađih ex-YU autora i nacionalnih književnosti tu i sada trebao biti. Ništa nisam smislio. Stvari su beznadno komplicirane za sat i pol izlaganja, ali sam siguran da moram kombinirati konkretno i apstraktno, više glasova. Netko pametan treba povući koju paralelu između ujedinjenja dvije Njemačke u jednu i raspada jedne Jugoslavije na sedam. Jurica Pavičić je odlično rješenje, priča o dvije memorije koje nikako da srastu u jednu i o jednoj memoriji koja se raspala na sedam tijela.
No, prije toga se slikam s Enisom Bešlagićem jer mi sin (5,5 godina) neće povjerovati da sam bio sa Šemsom. Dapače, zapošljavam Enisa kao fotografa dok nastupamo. Učas je napredovao od objekta do subjekta. Prethodno upoznajem Polonu Glavan, a onda se sjetim da sam je već upoznao u Izoli, godine neke davne. Pitanje je o čemu govorimo kad govorimo o upoznavanju da se možemo toliko puta upoznati?
Na štandu je gužva, broj publike oscilira, ali sjedeća su mjesta praktično stalno popunjena, program ide u kontinuitetu, a sve programe u koje su uključeni hrvatski autori nemoguće je pobrojati. Veseli me što čujem da je ministar Biškupić podržao projekte regionalne suradnje na nekakvom kongresu i mislim jel on ne zna da njegove komisije rade mimo naputaka pa hrvatsko Ministarstvo kulture ne potpomaže i ne otkupljuje prestižne autore iz regije koji su nekim čudom odlučili premijerno objavljivati ovdje ili je pokvarenjak i nacionalist, pa ovdje vrišti o suradnji a doma provodi izolacionizam? Ili je na vidiku politika novog kursa?
U prolazu vidim Alidu Bremer, alfu i omegu projekta, nemam pojma kako sve ovo izdrži, stalno je u pogonu. Neugodno mi joj je čak i čestitati, bojim se da je i time ne opterećujem. Nevjerojatnu kondiciju pokazuje i osoblje sa štanda, Edi Matić, Iva Ðorđević, Stefan… Povrh svega, na našem štandu se pije jedina pristojna kava do Berlina pa svi ovdje kahvenišu, bez cigarete.
Opisati ex-YU situaciju, pogotovo sad kad imamo i prvu nejužnoslavensku državu, a jezik dvije ionako ne razumijemo bez učenja… - da ne davim, niste Nijemci – nije jednostavno. Nekim čudom, uspjeli smo svi stati u sat i pol, zajedno s malim uvodom. Kažu da je bilo dobro, da su čak pohvalili i moderiranje, pa se pitam na kojoj su to razini njihovi moderatori. Uopće, oduševljeni su raznim našim proizvodima. Pojavila se urednica berlinskog 'Goon magazina' za koji sam besplatno portretirao 10-ak autora, sva je oduševljena tekstom, duhovitošću, stilom, čudima, slatko joj curi s usana, izgleda ozbiljna, ne zajebava me... Nije to loš tekst, daleko od toga, ali nemam srca priznati joj da sam tih 10.000 znakova napisao za dva-tri sata, a onda barem sat vremena morao kratiti.
Drage su mi čestitke, al draža mi je hrana, pa u sajamskom restoranu uzimam thai kuhinju, progutam je premda je solidno šarf i s ostalima odlazim na promociju dvosturkog audio booka s ex-YU autorima koji je uredila (uz moju skromnu pomoć) Christine Koschmeider. Planirali smo jedan CD, ali smo imali višak materijala, a Christine se snašla za još sredstava pa je na audio book dodala još autora, ukupno 15, pa ih neću nabrajati. Christine je zamislila opušteno predstavljanje koje bih ja moderirao. Ja se slažem s prvim, ali ne i s drugim dijelom, pa pokrećemo igru 'neka svatko drugoga predstavi, a taj drugi trećeg'… Prethodno ipak kažem da ako se sad ovaj pod provali i ovi mladi ljudi izginu južnoslavenske književnosti će ostati bez… bla-bla, a i europska književnost, ali to više nije tako važno jer imamo audio book koji možemo slušati čim stigne struja, jer je u prostorima Propaganda + Literatur u tijeku preuređenje i trenutno nema struje, ali sve je šarmantno ukrašeno svijećama i folijama.
Svi su sjajni, dok Svjetlan Lacko Vidulić vrijedno i sjajno prevodi imamo vremena i za odmor, koji uvijek dobro dođe, jer neki poslije idu na nove nastupe (Olja mi je poslije javila da je bilo genijalno), a neki na pivo. Ja sam u sretnijoj grupi. Sretan sam sve dok ne doznam, negdje oko pola noći, pri 117. pivi, da bus za Berlin kreće ispred hotela u 5.30 h. Zato vam ovo pišem tek danas, kad je Sajam zatvoren. Ipak sam stigao na bus.
Kruno Lokotar
