Izvještaj o stanju poezije

Prije par dana proslavili smo Svjetski dan poezije i cijeli prošli tjedan obilježili su pjesnici. I sad bi htjeli još nekaj reći o ovom fenomenu. Nebrojeno puta čuli smo kako se kaže – 'Ma tko još uopće čita poeziju', 'Poezija je mrtva' ili 'Poezija? Please, bitch.'

Pitajući se zašto ljudi podcjenjivački govore o poeziji, odlučili smo poslati tridesetak specijalno obučenih volontera da na terenu provjere o čemu se tu zapravo radi. Rezultati istraživanja su u najmanju ruku šokantni.

Prvo – uopće nije istina da se poezija ne čita. Piše se i čita, još kako. Oni koji pričaju protiv pjesnika i poezije čine to iz zavisti. Pjesnici žive u svom svijetu koji je puno bolji od ovog našeg. Njihov jezik je drugačiji, čudesan, a naš je običan, često grub, priprost i siromašan. Oni koji pišu poeziju ljepši su od ostatka svijeta koji se bakće s prozom.

Poet(a)esa će bez kompleksa reći: "Gle, cvijet!" ili "Gle, konji na pojilu!" i zapljeskati rukama od iskrena ushita ili ganuća.

Romanopisa(c)čica najčešće neće ni opaziti te prizore ili čak i ako ugleda cvijet reći će nešto kao: "Nice try, cvijete."

I ne čini to iz nekakve zlobe. Romanopisac je po svojoj prirodi tjeskoban. A kako i ne bi bio. Roman je čudovište s kojim se valja boriti, ponekad i godinama. Teške su to bitke i zato većina romanopisaca izgleda izmoždeno i ima tamne podočnjake. I srču te kave i pivo.

Pjesmu možeš napisati i običnom olovkom na poleđini računa ili kakvomgod komadiću papira za par minuta i svi će reći kako je to baš dobra pjesma – jer je fakat dobra. Roman moraš pisati mjesecima, godinama i kad ga napišeš ljudi se teško nakane pročitati ga jer je predugo, brate, a i kad pročitaju vrlo često će reći – hmmmdaaa, ne znam, ima uistinu dobrih dijelova, Damjane, ali cjelina mi nekak, ne znam…

Na pjesmu ne možeš biti ljut. Jednostavno ne možeš. To je pjesma! Roman te vrlo lako može iznervirati čak i kad ga uopće ne pročitaš.

Došli smo do još mnogih otkrića u ovom istraživanju, a prostora je premalo. Stoga ćemo napisati cijelu knjigu temeljenu na terenskom radu naših volontera.

Zaključak je: poezija ne da nije mrtva – po svemu sudeći živjet će vječno. Kao Hajduk, ako ne i duže.

Uvijek smo se pitali zašto se pjesnikinje i pjesnici koje susrećemo u Booksi zadovoljno smješkaju kao da znaju nešto što mi ne znamo, a prozni radnici uglavnom šute sa strane i gledaju negdje u daljinu kao da čekaju trajekt za Ugljan, a ovoga nema pa nema. Sad znamo zašto je tomu tako.

foto: lijepa poetesa čita pjesmu (The Unquiet Library)