Ovih se dana navršava stotinu godina od trenutka kada je austrijski pjesnik Georg Trakl završio studij farmacije i potpuno se posvetio pisanju pjesama. Godina 1910. označila je prekretnicu u stvaralaštvu pjesnika, koji je ostavio za sobom simbolističku retoriku kojom je potpuno ovladao, te počeo pisati sasvim individualnu i originalnu poeziju. Ovaj period trajao je četiri godine, sve do smrti pjesnika 1914. godine.
Stotinu godina prošlo je od pojave pjesama koje su pokazale bit jezika, narav poezije, no rijetke su kod nas knjige, bilo novi radovi, bilo prijevodi značajnih tekstova, koje se bave ovim pjesnikom. Ipak, jedna takva objavljena je prije nekoliko mjeseci. Riječ je o knjizi Na putu k jeziku (AltaGama, Zagreb, 2010.) Martina Heideggera, kompilaciji koja se sastoji od šest predavanja i članaka nastalih u razdoblju od 1950. do 1959. godine, u kojima Heidegger govori o svojstvima jezika i izraza, služeći se upravo poezijom Georga Trakla kao instrumentom svoga nastojanja. Ovako započinje Heideggerovo prvo predavanje o Traklu:
Čovjek govori. Mi govorimo na javi i u snu. Mi sveudilj govorimo: i onda kada ne izustimo ni jednu riječ, nego samo slušamo ili čitamo, pa čak i onda kada sami ne slušamo i ne čitamo, nego se umjesto toga bavimo nekim poslom ili se prepuštamo dokolici. Mi na neki način neprestano govorimo.
Heidegger se tokom čitave svoje karijere filozofa bavio poezijom Georga Trakla. No, još je jedan veliki filozof bio pod velikim Traklovim utjecajem, iako o njemu uopće nije pisao.
****
Ludwig Wittgenstein bio je genije, k tome i veoma strog čovjek. Djeca u nekom zabitom alpskom selu u Tirolu koja su imala tu čast da im školski učitelj bude jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća mogu tome posvjedočiti. Naime, ako bi koje dijete bilo nestašno ili nemirno na satu moglo je očekivati pljusku, ili u najboljem slučaju packu Ludwigovu. 'Strog, ali pošten', tako su djeca, od kojih su danas rijetki među živima, opisivala svoga učitelja. Kakav je bio učitelj, takav je bio i filozof, pa je i na korištenje riječi gledao na taj način. "O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti", jedna je od najpoznatijih Wittgensteinovih dogmi iz djela Tractatus Logico-Philosophicus, koju, za razliku od drugih, nije rastavljao na čestice, već ju je ostavio tamo da stoji, taj teški didaktični šamar. No, toga se rijetko tko drži, kako u životu, tako i u književnosti, što s druge strane možda i nije loše budući da je mnogo pravih stvari izišlo upravo slučajno; umjetničko djelo koje se sastoji od riječi ne mora uvijek biti cerebralna manifestacija; ponekad može biti i predmetom slučajnosti, baš poput nekih od najvećih otkrića u medicini, ili pak intencionalno probijanje duhovne membrane koja odvaja ono što se može reći od onoga što je neizrecivo. Snagu za oslobađanje jezika otvaranjem jezične brane imali su rijetki pojedinci, koji su to skupo platili, slučajno ili ne. To je, jasno, znao i sam Wittgenstein. Rijetkim je pjesnicima dozvoljeno baviti se neizrecivim, inefabilnim. Georgu Traklu, Arthuru Rimbaudu prije njega.
Ljudi su to koji su poništili jezik stoljeća, satrli staru predodžbu prema kojoj je jezik, jezik poezije, izraz unutarnjih čovjekovih osjećaja i njegovog pogleda na svijet. Trakl je ukazao da poezija to nije. T.S. Eliot također je to činio, na sasvim drugačiji način. I Stéphane Mallarmé prije njih skršio je 'jezik računovođa'. A što je onda jezik, što je poezija? Ovako Martin Heidegger daje odgovor na to pitanje, pišući o pjesmi Ein Winterabend Georga Trakla:
Jezik u svojoj biti nije ni izraz ni sama čovjekova djelatnost. Jezik govori. To govorenje jezika mi tražimo u pjesmi. Prema tome, to što tražimo stječe se u onome pjesničkome toga govorenog.
EIN WINTERABEND
Wenn der Schnee ans Fenster fält,
Lang die Abendglocke läutet,
Vielen ist der Tisch bereitet
Und das Haus ist wohlbestellt.
Mancher auf der Wanderschaft
Kommt ans Tor auf dunklen Pfaden.
Golden blüht der Baum der Gnaden
Aus der Erde kühlem Saft.
Wanderer tritt still herein;
Schmerz versteinerte die Schwelle.
Da erglänzt in reiner Helle
Auf der Tische Brot und Wein.
ZIMSKA VEČER
Dok na prozoru tiho sniježi,
Dugo zvoni večernji zvon.
Mnogima je prostrt stol
A kuća lijepo uređena.
Pone'ko na svom putovanju
Dođe na vrata tamnim stazama.
Zlatno cvjeta drvo milosti
Iz zemlje crpeć' hladan sok.
Putnik tiho ulazi unutra;
Bol je skamenila prag.
Tu u čistoj jasnoći blista
Na stolu kruh i vino.
****
"Što ne razumijem to mrzim", rekao je jednom Paul Valery, zbog čega se nije omilio nadrealistima koji su ga ionako smatrali intelektualnim snobom, a iako bi se Wittgenstein u 99 posto slučajeva složio s ovom tvrdnjom, u slučaju Trakla to nije bila istina. Wittgenstein nije želio imati doticaja sa stvarima koje ne razumije. S izuzetkom Georga Trakla, s kojim je osjećao filozofsku bliskost i kojem je, iako ga nije upoznao, uputio veliku donaciju od novca kojeg je naslijedio. "Uopće ga ne razumijem, no njegov ton daje mi užitak. To je ton pravog genija", jedino je što je Wittgenstein rekao o Traklu.
Godine, 1914. Wittgenstein se konačno dovoljno ohrabrio da upozna pjesnika kojega je stipendirao, a nakon što je dobio poruku od Trakla da želi da se upozna sa svojim mecenom. Došao ga je posjetiti, no zakasnio je nekoliko dana; Trakl je počinio samoubojstvo predoziranjem kokainom.
Neven Svilar
