U predvorju hotela Histria, za vrijeme ovogodišnjeg pulskog Sajma knjiga, susreli smo se s Kennethom Whiteom, čovjekom odgovornim za pojam literarnog nomadizma koji je ove godine dominirao Sajmom. Kako nismo imali pametnijeg posla, sjeli smo i popričali s čovjekom, a rezultate tog razgovora možete čitati dalje u tekstu.
Recite nam, što je literarni nomadizam?
Prije dvadeset godina, izdao sam knjigu, napisanu na francuskom jeziku – L'esprit nomad, koja je bila prevedena na jezik srodan hrvatskom – srpski. U toj knjizi, predstavio sam figuru nečega što sam nazvao – intelektualni nomad. Otkad se ta knjiga pojavila, vidio sam kako se riječi 'nomad' i 'nomadizam' šire. Činilo se da se šire na dubljem nivou, o kojem sam pisao u knjizi, no također su se širile i na površnoj razini. Nazvao sam ovoga čovjeka intelektualnim nomadom stoga što je postojala analogija između njega i nomadskih plemena - micanje po velikim prostorima, brzo kretanje... Analogno ovom kretanju dolazilo je brzo mišljenje, pronalaženje novih načina da bi se neke stvari izrazile. Sve to funkcioniralo je samo kao analogija, bez ikakve nostalgije. Jednom kad sam to iznio, vidio sam kako se interpretira i prevodi na razne načine, recimo sociološki – u vidu raseljavanja osoba. To jest problem, ali to nije ono što sam tada imao na umu. Riječ je dobila i značenja komercijalnije naravi - mobilni telefoni počeli su se nazivati nomad phones i slično. Vratimo se pravoj stvari...
Ono što je nomadizam značio za mene bila je kritika, radikalna kritika na kojoj sam radio godinama, nije to bila samo mala ideja koju sam zabilježio na papir. Radikalna kritika čitavog razvoja zapadne civilizacije, ništa manje. Zapadnu smo civilizaciju često uspoređivali sa cestom - svi smo na njoj, na neki način zarobljeni i primorani smo kretati se po njoj. Situacija je slijedeća. Gotovo nitko više ne vjeruje da nas povijest vodi nekamo, a vrijeme u kojem živimo nalikuje maglovitoj mješavini ovoga i onoga, diktiranoj od strane novca. Predominiraju novčane vrijednosti. Postoji duboko nezadovoljstvo u glavama mnogih ljudi, toliko duboko zakopano da se može izraziti jedino čistim nasiljem. Obično, glupo, nasilje samo zbog toga što ljudi nemaju pravu kulturu. Imamo golemu kulturnu produkciju, nikad je nismo imali više nego što je imamo, ali na neki način mi smo bez kulture, jer ista je ostala bez osnove. Imala je osnovu u mitu, religiji, filozofiji... a sad je bez nje. Raste poput raka. To je ogroman problem. Kako je novac glavno pitanje, tako je i zarada dovedena u prvi plan. Ono što je najlakše prodati je osrednja, mediokritetska stvar. Po mom mišljenju, odavno smo prestali živjeti u demokraciji i počeli živjeti u mediokraciji (mediocracy).
Intelektualni nomad, da mu se malo vratimo, napušta ovu cestu. Njegov je put transverzalan. On će putovati od kulture do kulture, u nekom periodu vremena, promatrajući svaku od njih. Svaka je kultura parcijalna, i svakoj nedostaje određeni element koji je nekad druga odavno razvila. On skuplja elemente iz različitih kultura, sa namjerom da osnuje novu. Također će putovati preko teritorija, da bi se ponovno povezao sa Zemljom. Cesta na kojoj živimo potpuno je zanemarila planet na kojem se nalazi, potpuno ga uništavajući na pojedinim mjestima. Nakon ovog nomadskog puta, on će pokušati otvoriti novi prostor. Taj novi prostor nazivam geopoetikom.
Što može biti stvar oko koje ćemo se svi složiti, zanemarujući naše ideološke, etničke i ostale različitosti? Predložio sam da to bude sama Zemlja na kojoj živimo. Odatle geo u geopoetici. Što se tiče poetike, tu riječ koristim u jakom smislu. Ne mislim na poeziju niti osobne filozofije, ne mislim na verbalne akrobacije, mislim na jaki, životni jezik, koji je sposoban na moćan način izraziti nove ideje.
Ako pišete o novom iskustvu, geopoetičkom iskustvu gledanja na svijet, kako to možete činiti bez da se pozivate na stare jezične simbole? Kako možete osloboditi jezik njegovog mitološkog tereta kojeg nomadski pisac pokušava napustiti?
Ostavljam po strani mitologiju, simbole i kodove. Tražim novi način pisanja koji neće biti opterećen sa svim tim. To će biti vitko, mršavo pisanje koje neće imati svu tu težinu. Koristeći jezik na jasan, precizan način, moguće je pisati bez simbola. Zbog toga su moje knjige prilično prevodljive. Trudim se svesti jezik na srž, otkinuti od njega sve nepotrebne slojeve.
Zamijenili ste sliku intelektualca u bjelokosnom tornju sa onom putujućeg intelektualca...
Tako je. Rekao bih da postoji nekoliko razina te slike. Do 19. stoljeća mogli ste reći da je književnost bila buržoaska. Čovjek u bjelokosnom tornju je netko tko je mrzio to buržoasko društvo. To se izdvajanje posprdno nazivalo bjelokosnim tornjem, ali zapravo se radilo o nekome tko je samo htio bio sam sa sobom neko vrijeme. To je postalo prezagušujuće, prezatvoreno. Ja tražim svježi zrak. Zato izlazim na cestu. Cesta na mora biti tisuću milja dugačka, cesta može biti udaljena sto metara od kuće u kojoj živite. Tu sve počinje. Ja jesam za izolaciju, što bi se reklo vrlo sam individualistički nastrojen, no u isto vrijeme mogu biti društven. Moje knjige će nekad biti o kretanju preko cijeloga svijeta, a drugom prilikom ću u njima čitavo vrijeme biti zabarikadiran na jednom mjestu – poput zadnje knjige, koja je upravo izašla u srpskom prijevodu (Kuća plime i oseke). Premda mislim kako se trebamo pokrenuti izvan granica, mislim i kako bi se trebali koncentrirati. To je svojevrsna dijalektika između koncentracije i ekspanzije.
Kome je odgovoran intelektualni nomad?
Rekao bih da je odgovoran onome za što smatra da je najveće dostignuće ljudskog uma tijekom stoljećâ. To su njegove reference. On želi nastaviti najživlju misao i najdublji izraz čovječanstva. Ne onog podijeljenog na zemljopisne regije i strane svijeta. Tek ako se nalazite izvan konteksta sadašnjice možete unijeti rješenje u taj kontekst. Ako samo pripovijedate u postojećem kontekstu ništa se zapravo ne dogodi. Ono što time dobijete samo je dodatni diskurs, dodatni razgovor, dodatne rasprave koje nikoga ne vode nikamo. U tom smislu ja sam izopćenik (outsider). Vuk samotnjak.
To jako nalikuje budističkoj slici mudraca? Što takav mudrac ima ponuditi svijetu koji ga hrani? I budisti su se susreli sa sličnim problemima...
Zašto ne? Ja sam član međunarodnog budisitčkog udruženja, bavim se zen-budizmom dugo, dugo vremena. Istočna misao me zanimala od svoje četrnaeste godine. U tome sam imao dosta sreće. U malom selu u Škotskoj u kojem sam živio, sreo sam postarijeg čovjeka, koji je puno nalikovao onom samotnjaku kojeg sam spominjao. Imao je knjižnicu punu istočnjačkih knjiga, mislim da je čak i Gandhija poznavao. U to doba potpisivao se nekakav zakon o glasanju, nekakva peticija kojeu je on odbio potpisati. Ja sam razmišljao – 'Jebote! On je jedini koji je to ikad odbio potpisati.' A zašto je to učinio? Zato što je bio anarhist. Tad mi je rekao – 'želiš li znati zašto nisam potpisao?' Ja sam odgovorio - 'Naravno!'. Odveo me k sebi i pokazao mi svoje knjige, a ja sam ih u to doba gutao. Sa četrnaest, petnaest godina ja sam čitao Upanišade. Postoji fraza u Čandoghja upanišadi o kojoj sam mnogo razmišljao lutajući škotskim brdima u to doba – To si ti (tat tvam asi). Drugim riječima, nisi zatvoren u samoga sebe. Potencijalno si u harmoniji sa univerzumom. Istraživao sam tu misao. Godinama sam vodio seminar u Parizu, zvao se Istok-Zapad, u kojemu smo razgovarali o tim stvarima. Ako pogledam na ono što radim iz zen ili taoističke perspektive – usput, sudjelovao sam '68 u revlouciji u Francuskoj i moj slogan je bio 'Ne Mao, već Tao!' – moj doprinos društvu, moja posuda za milodare – su knjige. To je moj prinos, da tako kažemo. Određen tip knjige, ne samo knjiga za komercijalno tržište, već knjiga koja poziva i nudi materijal za razvoj pojedinca, širenje uma, drugim riječima, za više života. Za mene, pravi je autor onaj koji ti proširi život, ne onaj tko ti ponudi nešto čime možeš izgubiti par sati. Prava je knjiga ona koje proširuje čitavo biće. To je ono što i ja pokušavam postići.
Povezuje li se ta težnja sa šezdesetim godinama u Sjevernoj Americi, sa beat pokretom i sličnima koji su se po Europi izrodili?
Bio sam u dodiru sa onima za koje smatram da su bili najbolji predstavnici beat pokreta. Kad sam počeo objavljivati vlastite knjige, novinari su osjetili potrebu da mi prišiju nekakvu etiketu, pa su mi prišili beat. No ja nikad nisam bio bitnik. Bio sam im blizak u smislu da smo se pozivali na slične stvari. Bitnici su pokušavali izići vani iz scene kojom je dominiralo objavljivanje raznoraznog smeća, vraćali su se piscima američkog 19. stoljeća, poput Walta Whitmana ili Henryja Thoreaua, koje ja potpuno cijenim, no za mene su bitnici bili pomalo naivni. Ja sam čitao te stvari od svoje četrneste i to mi je iz te perspektive izgledalo prilično površno. Tako je bilo sa većinom, jedino je Guy Snyder bio drugačiji. Osjećao sam potpunu simpatiju prema tome, no nekako sam znao da neće potrajati, što se kasnije pokazalo točnim - bitnici su se pretvorili u hipije, a hipija danas više nema. Sjećam se razgovora s Alanom Ginsbergom, govorio mi je kako je posjećivao svog gurua i kako mu je ovaj pričao o Kršni, nekoj vrsti budizma, o zenu i kako je ovaj od toga napravio svojevrstan američki mix. Rekao sam mu da mi nije bilo jasno kako sve te stvari može tako nonšalantno povezivati s obzirom na to da su međusobno prilično proturječne, a on mi je odgovorio kako njegov guru misli da je to okej. Ja mislim je da je njegovom guruu vjerojatno pukao film i rekao je bilo što samo da ga se riješi.
Zar nije i intelektualni nomadizam neka vrsta mješavine, eklekticizma?
Ne, nije! Dobro je to pitanje, jer je mogao biti. Ali, ipak ne. Radio sam na tome jako dugo vremena, a ja prezirem takvu vrstu miješanja. Nomadizam je vrlo koherentan i stvari se sklapaju jedna s drugom, poput stvari u prirodi. To je oduvijek bio moj model i još uvijek mislim da ljudi iz prirode imaju štošta toga za naučiti.
Meni se ipak čini da vi još uvijek vjerujete u moć razuma. Nije li to na neki način nastavljanje projekta moderne?
Ja jesam za razum, zbog toga što mislim da je to sjajna stvar, sjajno dostignuće. No, ono što ja pokušavam je doći do više vrste razuma (reason). Na primjer - moderna je značila svojevrsno odvajanje racionalnog od osjećajnog - bio je to separatizam koji je svoje korijene vukao iz sedamnaestog stoljeća. Ono što ja pokušavan napraviti je dovući razum natrag, u ponovni kontakt s izvanjskim svijetom, s onim osjetilnim. Ono što se često događa jest da postoji reakcija protiv racionalizma koja rezultira iracionalnim. Sa iracionalizmom dolaze fantazme, postoji cijela književnost o tome, sotone, anđeli, Harry Potter, sve je to smeće. Nikad nisam bio za iracionalno.
Kako se onda suprotstavljate iracionalizmu koji se često manfiestira kao fundamentalizam?
Daješ najbolje od sebe. Radiš ono za što misliš da je najbolje, u tome je više života, više vrijednosti nego u predaji. Osim što pišem, posvuda držim predavanja, i uspijevam prenijeti ono što mislim. Vučete, gurate, pokušavate... Ne možete vjerovati kako ćete promijeniti svijet preko noći, ja sam potpuno lucidan glede toga, nisam plavooki optimist niti kakav kristovski lik, meni se sve to gadi. Ipak, značajne stvari ponekad počinju sa jako malo ljudi, a onda se prošire. Poput knjiga. Neke će knjige prodati tri milijuna primjeraka u trenu: tri tjedan kasnije nitko ih se neće sjećati. Najbolje knjige nisu bestselleri - one su longselleri.
Po vašem mišljenju, gdje, kad i kako je krenulo nakrivo s literaturom?
Većina je toga, ovo vjerojatno neće funkconirati na hrvatskom, ali na engleskom to glasi litter-ature. Mislim da postoje dva razloga zbog čega je tako: prvi od svih je izdavački biznis. Već dugo vremena izdavači misle - u krizi smo! Stoga su željni dohvatiti literaturu koja će se lako prodati. Što se tiče drugog razloga... Govorio sam o postojanju dubokog nezadovoljstva kod ljudi, to se manifestira time da svi pišu. Ako možete pronaći glumicu koja je imala pedesetak pobačaja i sidu, izdavač će skočiti iz stolice od sreće. Unatoč tome i dalje mislim kako se unutar knjiga događaju najdublje stvari. Da vam dam konkretni primjer - počeo sam objavljivati u Londonu. Odradio sam tri knjige sa svojim izdavačem, a kad sam mu ponudio četvrti rukopis on je rekao: 'Čuj, ja nisam budala, nisam glup, mogu vidjeti na što ciljaš i kamo ideš s ovim, ali ono što bi mi trebali napraviti je slijedeće - napiši mi, onako, debelu, lijepu, knjižurinu - ti poznaješ Glasgow - ubaci malo socijalnog realizma, malo ubojstava, krvi, koji incest. Napiši nekih petstotinjak stranica i ja ću od toga npraviti bestseller, zaradit ćemo bogatstvo.' Ja sam mu odgovorio kako nisam zainteresiran, a on će meni: 'U principu nisam ni ja, ali to moram napraviti.' Ovo je bio kraj šezdesetih u Britaniji. Otišao sam drugom izdavaču i taj mi je rekao: 'Slušaj, ni ja nisam glup, ali tako je kako je. Kraj je šezdesetih, ja se više ne bavim književnošću, ja sam u industriji zabave.'
Ja sam nakon toga otišao u Francusku, stoga što ona u to doba nije bila takva - to će joj se dogoditi, kao i ostatku Europe, tridesetak godina kasnije. Ako se ponovno vratimo piscima i pisanju, dovoljno je sjetiti se pisaca koji su meni značili mnogo, recimo Nietzschea ili Rimbauda - budimo praktični, oni nisu nikad prodali ni jedu knjigu. Ali još su tu.
Intelektualni nomadizam se i čini kao dijete Nietzscheovog dionizijskog životnog principa...
Na neki način. U mojim su me studentskim danim čak i zvali ničeancem. Nietzsche je bio prvi koji je stao rastavljati mišljenje 18. stoljeća. On je, uz Rimbauda, bio jedan od onih ljudi koji su napustili cestu koju smo spominjali. Nietzsche, filozof koji nije bio filozof, koji misli brže, sam sebe naziva pjesnikom i u potpunom je pravu kad to kaže. Nova vrsta mišljenja. Rimbaud također napušta cjelokupnu literarnu scenu, kreće se po Europi i Indiji da bi, potpuno sam, završio u Abesiniji. To su likovi koji su rekli radikalno 'ne!'. I naravno, Nietzsche je poludio, Rimbaud umrlo vrlo mlad u tragičnim okolnostima...
Iz svega dosad dalo bi se zaključiti kako je kraj intelektualnog nomada poprilično depresivan...
Ne, ne. Razlog njihovog neuspjeha bio je taj što su pokušavali pokrenuti nešto novo i bili potpuno sami u tome. je bio potpuno sam i zato je poludio...možda mu je malo i sifilis u tome pomogao... Nije iznenađujuće da su njihove egzistencije bile tako kratke. Ja pokušavam nastaviti tamo gdje su oni stali. Doduše, izbjegavam sifilis.
Neki me ljudi pitaju u intervjuima jesam li optimist ili pesimist. Ja odgovaram da nisam ni jedno. Više nije moguće biti naivni idealist, ali prejednostavno je biti pesimist. Ja sam aktivni pesimist, spreman za najgore svakoga dana. Možda bi najbolje bilo reći kako sam posibilist. Radim na onome što može biti moguće, na potencijalu kod svakog pojedinca. Ništa se od toga ne bi događalo da u pravo vrijeme nisam nišao na Whitmana, Thorouea, Rimbauda... Možda su oni i umrli misleći kako im je život otišao uzalud, ali daleko je to od toga.
razgovarao: Matko Vladanović
