Jedna od najvažnijih britanskih književnih nagrada, a možda i najvažnija nagrada za poeziju, T.S. Eliot Award, dodijeljena je jednom od najvećih britanskih pisaca Dereku Walcottu (to 'britanski' treba shvatiti uvjetno budući da je riječ o piscu s otoka Sv. Lucija), autoru znamenitog djela Omeros.
T. S. Eliot nagrada za poeziju osnovana je 1993. godine kako bi obilježila 40. godišnjicu od osnutka pjesničkog društva The Poetry Book Society i nosi ime genijalnog pjesnika koji ga je osnovao. Nagrada iznosi 15 tisuća funti i najveća je nagrada za poeziju u Velikoj Britaniji, a dodjeljuje se najboljoj novoj zbirci tiskanoj u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj u protekloj godini.
Derek Walcott, inače dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1992. godine, prije dvije godine bio je žrtvom velikog skandala britanske književnosti. Tada ga je, naime, Ruth Padel, inače pra-praunuka Charlesa Darwina optužila za seksualno zlostavljanje u prljavoj kampanji za mjesto na znamenitoj katedri za poeziju na Oxfordu, a o čemu smo tada detaljno pisali. Walcott je nagradu dobio za zbirku White Egrets (2010.), koju je žiri opisao kao 'potresnu i tehnički savršenu’. Evo jedne Walcottove pjesme pod nazivom 'Sixty Years After':
Sixty Years After
In my wheelchair in the Virgin lounge at Vieuxfort,
I saw, sitting in her own wheelchair, her beauty
hunched like a crumpled flower, the one whom I thought
as the fire of my young life would do her duty
to be golden and beautiful and young forever
even as I aged. She was treble-chinned, old, her devastating
smile was netted in wrinkles, but I felt the fever
briefly returning as we sat there, crippled, hating
time and the lie of general pleasantries.
Small waves still break against the small stone pier
where a boatman left me in the orange peace
of dusk, a half-century ago, maybe happier
being erect, she like a deer in her shyness, I stalking
an impossible consummation; those who knew us
knew we would never be together, at least, not walking.
Now the silent knives from the intercom went through us.
****
Osim nagrade T.S. Eliot proteklih dana dodijeljena je još jedna značajna britanska književna nagrada. Riječ je o nagradi Costa, koja laureatu donosi čak 35 tisuća funti, a koja je pod imenom Whitbread ustanovljena prije točno 40 godina, 1971. godine. Među prijašnjim laureatima nalaze se i neka velika imena poput Claire Tomalin, Philipa Pullmana, Teda Hughesa i Seamusa Heaneyja. Dobitnica ovogodišnjeg izdanja nagrade je pjesnikinja Jo Shapcott za zbirku Of Mutability.
Žiri je Shapcottovoj nagradu dodijelio zbog ove "posebne, originalne i veoma neobične zbirke". Jedan od kurioziteta ovogodišnjeg izdanja ove cijenjene nagrade jest činjenica da je u komisiji, uz Davida Morrisseya, Natashe Kaplinsky i Andrewa Neila, sjedila ni manje ni više nego Ruth Padel, osramoćena pjesnikinja koja je samo devet dana držala poziciju profesorice poezije na Oxfordu prije nego što je zbog otkrića njezinih spletki bila primorana dati ostavku.
****
Biserka Legradić jedno je od najznačajnijih imena naših naroda i narodnosti, poznata po veleumnom zaključku "kako je Hrvatska njezina zemlja na kojoj može pišati gdje ona to želi". Pravo na pišanje, koje doduše nije definirano statutima UN-a ili Poveljom o pravima čovjeka, ona je iskoristila kako bi se olakšala na spomenik NOB-u u Slunju, a u znak protesta zbog protivljenja spomeniku ustaši Juri Francetiću.
Francetićev poglavnik Ante Pavelić nakon rata je pobjegao u Argentinu gdje je živio s piscem Vinkom Nikolićem. Nikolićeva književna rehabilitacija 90-ih u Hrvatskoj, koja je svoje očitovanje dobila u pojavljivanju u dječjim čitankama i udžbenicima, jedno je od najodvratnijih poglavlja književne Hrvatske 90-ih godina. Zanimljivo je da se u tim istim čitankama gotovo uopće ne spominje jedan drugi književnik iz Argentine, pod imenom Jorge Luis Borges. Kako god bilo, taj isti Borges, jedan od tri najvažnija književnika 20. stoljeća, kojeg su i samog često optuživali za simpatiziranje fašizma, doživio je sreću da se piša po njegovom grobu.
Veseli pišač je Eduardo Labarca koji je isprovocirao čitavu Argentinu naslovnicom u kojoj mirno i dostojantveno piša po grobu velikog pisca na groblju u Ženevi. Doduše, riječ je o varci budući da 72-godišnji Labarca zapravo fingira pravednički mlaz, koji zapravo dolazi iz desne ruke koja se ne vidi na fotografiji. Ovakav čin je sam po sebi savršeno dosadan i ništa više. No, opet je lijepo vidjeti da netko uznemiri čitavu naciju i sve njezine časne muževe, pa da ministar kulture te zemlje koja je rado prihvaćala zločince iz čitavog svijeta gnjevno zaurla "to je odvratno i vulgarno" i "što je taj čovjek htio postići uriniranjem po grobu našeg velikog pisca". Sam Labarca, inače Čileanac, nije previše uznemiren napadima i prijetnjama iz susjedne Argentine te samo odgovara kako se ovaj čin može razumjeti samo ako se pročita tekst koji dolazi nakon naslovnice njegove knjige Enigma modula.
