Na prvom ovogodišnjem 'Budoaru u Booksi' prošli tjedan gostovali su hrvatski pisci Dejan Šorak i Marinko Koščec. S njima je gotovo puna dva sata o književnosti i politici razgovarala Miljenka Buljević. Neposredan povod za ovaj razgovor njihova su dva posljednja romana, koji su objavljeni unazad nekoliko mjeseci, dva romana s 'čovjekom' u nazivu - Čovjek bez dna pisca i režisera Dejana Šorka i Četvrti čovjek Marinka Koščeca.
Glavni lik Čovjeka bez dna je agent, prvo UDBE a zatim hrvatske tajne službe. Ovoj oštroj kritici naše suvremenosti kroz presjek posljednjih dvadesetak godina donekle je sličan Četvrti čovjek, gorka parodija koja se bavi istim razdobljem, prelaskom iz Jugoslavije u Hrvatsku. Meni se čini da kod nas postoji jedan paradoks, naime, da Hrvatska zbilja nudi više fantastike nego što to donosi književnost. Slažete li se s takvom ocjenom i ako da kako se nosite s takvim paradoksom?
Šorak: Svakako. Takvu tvrdnju mogu potkrijepiti i jednim konkretnim primjerom. Naime, ja sam objavio roman koji se zove Ja i Kalisto. Pišući taj roman mislio sam da sam izmislio najfantastičniju konstrukciju na svijetu. Naime, cijeli taj, uvjetno rečeno, SF roman inspiriran je zvjezdarnicom u Višnjanu. Izmislio sam priču kako jedna poljoprivredna zadruga u Istri trguje s nekim poduzećem u Rusiji koje proizvodi motokultivatore. Oni dogovore razmjenu gdje bi ovi za dva vagona malvazije dobili 150 motokultivatora. Međutim, raspada se SSSR i oni isporuče malvaziju, no ne stižu im motokultivatori već dolazi jedan veliki teleskop. Rusi se pravdaju da je došlo do greške i kaosa i da ne mogu više ništa tu učiniti, po principu – ili teleskop ili ništa. Zadruga se odlučuje uzeti teleskop, koji leži neraspakiran godinama u tom malom istarskom mjestu. To je, dakle, konstrukcija priče.
Kad je bila promocija romana u Višnjanu saznao sam priču, autentičnu priču koju je smislio život. Naime, sva ta čuda koja su otkrivena u toj maloj zvjezdarnicu otkrivena su jednim malim teleskopom. Tražili su sponzore da kupe veći teleskop koji bi bio primjereniji ugledu te zvjezdarnice. Naručili su taj nešto veći teleskop. Ubrzo su zvali zvjezdarnicu s carine da dođu po taj teleskop, i to kamionom, što je svima bilo čudno jer čemu kamion za jedan teleskop. Na carini se ustanovilo da je došlo do administrativne zabune, da su Turci naručili gigantski teleskop teži od dvije tone, te da je njima u Istru dopremljen taj teleskop a u Tursku manji koji je njima trebao pripasti. Htjeli su napraviti razmjenu no došao je rat i komplikacije te su se Turci na kraju složili da im teleskop ostane. Do izgradnje nove zvjezdarnice taj se teleskop nalazio u skladištu poljoprivredne zadruge. To je autentična priča o stvarnosti i o fikciji. Stvarnost je uvijek kadra nadmašiti fikciju. Jedina je razlika u organizaciji, koja je na mnogo većem stupnju u književnosti ili filmu.
Koščec: Stvarnost ne izgleda dovoljno uvjerljivo ako se zapiše doslovno, pa uvijek sve izgleda nategnuto. Nakon ove priče o teleskopu ne mogu se nadmetati anegdotom, ali ću svejedno ispričati jednu. Naime, za svoj sam prvi roman preuzeo iz stvarnosti jednog susjeda koji je spavao dvadesetak sati dnevno i koji nije nikad ništa radio, do razmjerno visoke životne dobi nije imao niti jednog dana radnoga staža. Njega je bilo teško zateći budnog, a ako bi to kojim slučajem i uspjeli on bi se upravo spremao nazad na spavanje. Stvar je u tome da sam ja za potrebe svog romana morao promijeniti njegovo ime, budući da je ono u stvarnom životu bilo Damir Dangubić, što bi za roman bilo puko pretjerivanje.
No, kad već govorimo o tome moram reći da kad sam radio na posljednjem romanu nisam nastojao preslikati stvarnost, odnosno to što zovemo stvarnost. Naime, ja u stvarnost uopće ne vjerujem, pogotovo u tu stvarnost koju nam nude na televiziji. To što nam mediji predstavljaju kao nekakvu stvarnost nije ništa. To je verzija koju ljudi pogrešno uzimaju kao nekakvu zbilju, i moja želja je bila da pobjegnem od toga što je dalje moguće. Doduše, jesam krenuo od imena likova koja podsjećaju na neke ljude koje nam mediji predstavljaju, ali sam nastojao otići što dalje mogu od njih.
To što se naziva društveno angažirana književnost nije novi fenomen. Meni se čini da su vaša dva romana upravo suprotna od tog fenomena. Naime, čitajući ih zaključila sam kako oni politički okvir koriste u književne svrhe, a ne književnost u političke svrhe. Zanima me kako vi vidite odnos književnosti i politike u vlastitim romanima?
Koščec: Ako se mene pita tribinu koja bi se zvala 'Književnost i politika' možemo odmah smrviti u pepeo da bi je zatim krenuli nanovo podizati iz pepela. Ja nisam pisao političku knjigu, iako se ona djelomično referira na političku sferu. Doduše, što je to politička književnost? Potpisao bih tezu da je ovdje poanta u preoblikovanju, kod mene je više od svega prisutna potreba da izbacim iz sebe politiku kako bih se borio protiv toga. I to ne kako bih se borio za ili protiv nekakvih ciljeva preko svoje književnosti. Možda ima obračuna ili napada, ali tu nema političkih ciljeva ili angažmana koje bih ja aktivno zastupao. Tu nema angažmana za neku poziciju protiv neke druge pozicije da bi se došlo do nekakvog prevrata itd. To je bitno naglasiti. Ova knjiga je rezultat upravo zasićenosti tom sferom življenja i pokušaj da se od nje napravi nešto alternativno, nešto drugačije, iako na istim premisama. Tu je jasna želja da se potkopa, da se dođa do nečega iznenađujućeg i da se pronađu neki začudni elementi u svemu tome. Naime, da se vratim na prvo pitanje, koliko god se čudnih i čudnovatih stvari dešavalo oko nas one se nama sve manje zaista čine takvima. Mi smo zatupljeni, potpuno smo isturpijani i razne anomalije uopće više ne doživljavamo takvima. Zaglupljeni smo do nivoa da možemo bilo što prihvatiti kao činjenicu. Pokraj nas tako normalno egzistiraju kriminal, korupcija i razne strahote, koje su obična crtica, mala vijest koja ima jednako značenje kao nekakva sportska vijest ili događaj s estrade. Promatramo likove koji su najgori zločinci i o kojima saznajemo na dnevnoj bazi zastrašujuće stvari, no oni se ne nalaze u zatvoru i hodaju među nama kao 'dio scene', s osmjehom od usta do usta dok poziraju fotografima.
Šorak: Ima jedan zanimljiv paradoks u mojim knjigama. Svoju trilogiju od 1.200 stranica koja nema u sebi nimalo politike napisao sam za oko tri i pol mjeseca, dok sam 'male knjige', 'političke knjige', pisao dugo, gotovo desetljećima. Kontrolnu projekciju sam pisao dvadeset godina, a Čovjeka bez dna dvanaest godina. Srednji dio ove knjige napisao sam prije dvanaest godina. Slažem se s Marinkom. Mislim da bi politika trebala biti kao i ostale ljudske djelatnosti, samo materijal za književnu obradu, ili filmsko ili bilo koje drugo stvaranje. Mislim da književnost koja želi biti politički angažirana polazi s krivog stajališta. To je potpuna jalovost. Mislim da knjiga ne treba biti politička, odnosno ona ne bi trebala biti adresirana politici nego isključivo publici. Osobno imam iskustvo s dva različita sustava kad je riječ o političkom u književnosti; s onim bivšim sustavom i ovim sadašnjim. Moj prvi roman Kontrolna projekcija trebao je izaći davne 1980. u Znanju kod Zlatka Crnkovića koji je bio oduševljen knjigom. Recenzije su bile dobre no knjiga nije ugledala svjetlo dana. Naime, tad je bio na snazi jedan kunderijanski paradoks – u cenzuri su sjedili umjetnici a u umjetničkim savjetima su sjedili cenzori. Ta zabrana moje knjige nije bila zabrana već je sve bilo na nivou šapta uredniku – "ne bi ti to bilo pametno". No usprkos ovakvih stvari, ili baš zbog toga, čini mi se da je tad neka vrsta političkog angažmana još uvijek imala smisla, dok sada više nema apsolutno nikakvog.
U čemu je ključna razlika kad govorimo o angažmanu onda i danas?
Šorak: Onda se točno znala granica do koje intelektualci i umjetnici mogu ići. Do te granice sustav je bio spreman inteligenciji davati mjesta u izdavačkim poduzećima, redateljima dopuštati da snimaju, piscima da pišu, i tolerirati da se govore neke stvari onako potiho, privatno ako ne javno. Tad je nešto što je bilo angažirano dovodilo u pitanje ideološke aksiome koje ako si dirao bio si kažnjen ili si barem jako nervirao. Camus je napisao u Pobunjenom čovjeku da nema reforme totalitarizma. Mirisi zlato i tamjan i Predstava Hamleta u selu Mrduša donja bila su vrhunska umjetnička djela koja su opako nervirala sistem ali su se mogla izvoditi i pisati. Tad je angažirana umjetnost imala smisla, ona je ne samo iritirala sistem već je zaista imala i snažno djelovanje na taj sistem. Danas vladajuća klasa ne vlada na temelju ideologije kao nekad nego se vlast i moć temelji na lovi, na ekonomskoj moći. I njih se ne može dirnuti ničime. Oni za ovaj razgovor u Booksi uopće ne žele znati, pa niti za nešto slično pred deset puta više ljudi. Njih se to uopće ne tiče, živo im se fućka. I zato je svaki angažman prema njima potpuno besmislen. Može se u novinama koje čitaju deseci tisuća ljudi objaviti kako su oni lažljivi, korumpirani kriminalci i njima će biti savršeno svejedno. Gdje će im onda zasmetati nekakva knjiga koju pišemo ja ili Marinko Koščec? Zato trebamo zaboraviti njih i posvetiti se publici, tražiti neku zajedničku katarzu.
Da li je književnost u tom slučaju jedna bezazlena disciplina, nešto bezopasno i samo zabavno?
Šorak: Ne očekuje se od književnosti da bude opasna, nije književnost politička organizacija, sindikati ili anarhistička ćelija. Književnost je književnost, književnost je umjetnost. Nije vrijeme da umjetnost bude opasna. Upravo sam došao sa snimanja radijske verzije svoga romana gdje su me neki pitali "Pa ovdje se mogu lako prepoznati određeni ljudi, pa što će oni reći na ovaj roman?". Moj odgovor je "ništa". Baš ih briga za moj roman, on im nije nimalo opasan i savršeno im je svejedno što tamo neki Šorak piše.
Marinko, u jednom si intervjuu rekao da ovo o čemu govori Dejan zapravo oslobađa pisca i stavlja ga u poziciju da može reći sve što želi...
Koščec: Često se misli da politika prlja književnost, da je književnost kao nekakva samostalna i uzvišena sfera koja bi trebala plutati iznad svega toga. Dakako, svi znamo da to zapravo dolazi u valovima. Četrdesetih godina Sartre je pozivao na odgovornost, govorio da književnici i filozofi ne smiju zatvarati oči pred istinom, da su oni tu da opisuju svijet, da pisac mora biti performativan i djelatan, da on mora ostvarivati ciljeve i to ne za svoj vlastiti račun. Kasnije je došao val antipatije prema tome i tako dalje. Sad je došao trenutak da se kod nas u isto vrijeme pojavilo nekoliko knjiga koje se na sličan način odnose prema konkretnim zbivanjima. To pokazuje možda i intenzitet onoga što nam ta sfera življenja čini i zato na to ne trebamo gledati kao na nešto čudno. No istina je ono što Dejan kaže: mi ne možemo komunicirati s NJIMA, no možemo komunicirati s ljudima, s čitateljima. I književnost u takvom kontekstu defintivno ima smisla i ima određenu snagu. Ona može upozoriti, može osvijetliti, ona definitivno ima neko oslobađajuće djelovanje.
Da li je ovaj politički trenutak, takav kakav jest, zanimljiviji od drugih u kontekstu književnosti i književne obrade ili je svako vrijeme jednako potentno u tom smislu?
Šorak: Ovaj politički trenutak je dragocjen. On je beskrajno zanimlljiv i nadahnjujući. Kad ga čovjek ne bi morao živjeti on bi bio divan i piscu vječna inspiracija...
Neven Svilar
