U Booksi se godinama održavao pub kviz na koji su dolazili ljudi raznih profila kako bi međusobno odmjeravali znanje o najneobičnijim mogućim područjima. No, nisu sva pitanja tražila znanje potpuno opskurnih podataka; bilo je tu i klasičnih kviznih područja poput povijesti, geografije i slično. Jedna od stalnih rubrika kviza bila je i književnost, a pitanja na koja su sudionici trebali odgovoriti često su, u najmanju ruku, bila teška.
Jednom prilikom postavljeno je pitanje kako se uistinu zove poznati Koko iz serije romana Ivana Kušana. To je možda i jedini put u povijesti tog kviza da je postotak točnih odgovora iznosio 100 %, da su apsolutno svi znali da je pravo ime Koka Ratko Milić. Ovaj podatak dovoljan je da postane jasno koliko je generacija koja je odrastala 70-ih i 80-ih godina bila povezana s romanima Ivana Kušana, od Uzbune na Zelenom Vrhu, preko romana Koko i duhovi pa do Zagonetnog dječaka (80-ih ga je ekranizirao Branko Schmidt pod imenom Operacija Barbarossa) i Koka u Parizu.
Ono što je posebno kod serije romana o ovom 12-godišnjaku koji rješava zagonetne slučajeve je činjenica da su u njima jednako mogli uživati klinci davnih 50-ih i 60-ih godina (Uzbuna na zelenom vrhu objavljena je prvi put 1956. godine, a Koko i duhovi 1958.) kao i oni koji su odrastali 80-ih i 90-ih. Riječ je o romanima koji najbolje utjelovljuju ono što Amerikanci nazivaju 'coming of age story', zloupotrebljavanoj frazi kojom se opisuje gotovo svaki holivudski film za djecu i mlade.
Razlog zašto su se baš s Kokom mogli povezati klinci svih generacija i zašto ova serija nikad nije zastarjela jednako tako leži u samom majstorstvu Kušanovog pisanja za djecu (koje je tour de force, izuzevši kraj same knjige, našlo u vrhunskom dječjem romanu Koko u Parizu), kao i u njegovom glavnom liku. Koko je zaista poseban lik s kojim se svako dijete moglo povezati, i to baš zato što nije bio poseban – dijete ne posebno pametno, ne posebno nadaren, ne posebno dobar u školi, ne posebno zgodan, bez posebnih socijalnih vještina, koji dolazi iz obitelji koja živi u prigradskom naselju (sjetimo se da je Heinzelova ulica u kojoj je Koko živio, i koja je u očima malih čitatelja koji nisu živjeli blizu Kvatrića imala gotovo mitski prizvuk, u vrijeme pisanja romana bila gotovo predgrađe Zagreba, dok se danas u ponudi stanova u Oglasniku ta ista ulica redovno reklamira kao 'širi centar Zagreba', a ponekad i bez pridjeva 'širi') i koja isto tako ni po čemu nije posebna. No, istovremeno Koko je dovoljno promućuran i dovitljiv da se progura kroz sve moguće situacije, ali i dovoljno znatiželjan da dođe na kraj bilo kakve Misterije kakvu će ruka pisca baciti pred njega. I što je posebno bitno, Koko se ne obraća djeci koja čitaju knjigu i ne daje im nekakve moralističke pouke i savjete kako trebaju biti dobri, lijepi i pametni. Uostalom, kako bi i mogao?
Koko je i danas jednako živ kao što je to bio prije više od pola stoljeća, točnije 1956. godine, kad je prvi put ugledao svjetlo dana, tada, doduše, još ne u Heinzelovoj ulici gdje se kasnije s obitelji preselio, već na poznatom Zelenom vrhu. A ono što je bitno je da Koko danas nema 55 godina, već je isti onakav klinac kakav je bio tada (preko strahote zvane Koko u Kninu iz 1996. zasad smo spremni prijeći). Serija o Koku i danas je jednako tako dobra kao što je bila i prije, za razliku od didaktične tuposti Mate Lovraka koju danas mogu progutati eventualno još samo najmanja djeca, u dobnoj skupini od 18 mjeseci do tri godine (a i njima je vjerojatno Mate Lovraka navrh glave). I zato je snimanje filma Koko i duhovi, kojeg se poduzeo Daniel Kušan, sin pisca, bilo sasvim dobra ideja.
Daniel Kušan u utorak je gostovao u Booksi gdje je na tribini Književnost na platnu predstavio film Koko i duhovi, koji će prvi put u cjelosti publici biti predstavljen ovog ljeta na festivalu u Puli, dok će u kina ove zime. S Danielom je razgovor ugodni vodio Srđan Laterza, a razgovaralo se o svemu vezanom uz knjigu i film, ali i o drugim temama.
Također, publika je imala ekskluzivnu priliku pogledati dijelove filma koji je, sudeći po viđenom, dobro zanatski odrađen i, što je izuzetno važno, s kvalitetnim kastingom. Iz priloženog se mogao vidjeti i veliki udjel glazbe (autor Dinko Appelt) i to kao narativnog elementa. Kušan je govorio i o načinu na koji se film snimao, kao i o akcijskim scenama koje inače nisu forte naših filmaša, a koje je morao prilagoditi budžetu. Također je govorio i o modernizacijama koje su morali učiniti na filmu (npr. klincima bi danas bilo smiješno kad bi im se za duha predstavilo osobu koja na sebi nosi plahtu s rupicama za oči i usta - pomislili bi da je riječ o nekakvom bjelačkom suprematistu), ali i razlozima zašto je prebacio radnju iz 50-ih u 80-e godine:
"Postoji tri razloga. Prvi je da nisam htio osuvremenjivati film, u smislu mobitela, Facebooka i slično, budući da sam smatrao da će ako moderniziramo film nestati neka čarolija. Drugi razlog je što je većina dječjih filmova u svijetu na neki način stilizirana, ne samo Harry Potter, već i stariji, poput Gooniesa. Ili se filmovi događaju negdje u prirodi, u nekom neobičnom okolišu, ili je tu prisutna nekakva magija, u svakom slučaju nešto neobično, pa mi se činilo da je bolje rješenje da postavimo radnju u prošlost nego da radimo neku modernu verziju - to bi klincima bilo previše dosadno. Treći razlog je da sam ja baš htio dati nešto svoje. Moj otac je opisivao lokacije i ugođaj iz vremena svoga djetinjstva, tako da sam i ja tu htio dodati nešto iz perioda kada sam ja bio klinac.'"
Kušan je i usporedio Koka i tajnu njegovog uspjeha s onom Harryja Pottera za kojim luduju klinci zadnjih 15-ak godina: "Koko jedan od nas. To što on proživljava, može se dogoditi bilo kome od nas. On u početku svake svoje knjige ne zna šta bi točno, nije baš ni hrabar, nije baš ni pametan, dolazi do krivih zaključaka... I onda, kako ide knjiga ili film, on postaje sve hrabriji, postaje hrabriji od svojih roditelja koji bi trebali biti tu da ga zaštite, ali oni su nemoćni. U startu je on kao svatko od nas, no kroz knjigu on odrasta."
Na kraju je Kušan govorio i o mladim glumcima s kojima je radio godinu dana i koje smatra odličnima, iako je rekao kako nije siguran kako će itko od njih postati Slavko Štimac. "Klinci su bili stvarno odlični. Sve je bilo dugo i temeljito i onda, kad smo počeli probati, meni je bio cilj da im to bude igra. Radili smo puno improvizacija, zafrkancija da izgube tremu od nastupa pred vršnjacima."
Plan je snimiti još četiri filma iz serije, većinom s istim glumcima. Da li će se to ostvariti teško je reći, za početak pričekajmo izlazak prvog filma. "U svakom slučaju", rekao je Daniel Kušan, "volio bih da dođemo do 'Koka u Parizu' tako da mogu ići u Pariz tražiti idealne lokacije.."
Uz napomenu da ako ovi filmovi i postanu neka vrsta 'franšize', bilo bi dobro da producenti završe s filmom Koko u Parizu, ili eventualno Ljubav ili smrt. Sljedeća knjiga nakon toga je, naime, bila Koko u Kninu. A to bi jednako htjeli gledati kao i reprizu posjete Smogovaca prvom hrvatskom predsjedniku, doktoru Franji Tuđmanu.
Neven Svilar
