Meni je tako jedan od poroka oduvijek bilo čitanje polemika u kojima sudjeluje Slaven Letica. Čitatelj koji nalazi suludi užitak u takvim stvarima odmah zna što ga čeka; pa tako, među ostalim, da će se gospodin Letica objektu svoga polemičkoga napada uvijek obraćati sa 'drug XY'. Tako smo u posljednjih dvadesetak godina mogli čitati čitav niz fantastičnih obračuna s raznoraznim drugovima, od kojih je po Leticu najtužniji sigurno bio onaj krajem devedesetih kada je pokušao polemizirati s drugom Viktorom Ivančićem. No, Letica nije od onih koji lagano odustaju, pa je tako još godinama uporno locirao i raskrinkavao drugove diljem Hrvatske. Doduše, postojao je određeni vakuum negdje tamo s početka 2008. do proljeća 2009., u kojem se Letica malo primirio u svom drugarskom polemiziranju, no tad se desila zanimljiva stvar. Naime, drugu Denisu Kuljišu palo je na pamet napisati bešćutnu kolumnu punu "govora mržnje i liberalnog nacizma" u kojoj se usudio napasti preslavnu ustanovu Matice hrvatske, njezino glasilo Vijenac odnosno glavnog urednika tog lista gospodina Andriju Tunjića. Drug Kuljiš nije imao pojma što će ga snaći, jer da je znao sigurno bi bolje razmislio. U verbalnoj kanonadi, vrhunskom polemičkom artiljerijom svojstvenom samo najmoćnijim perima veterana sukoba na hrvatskoj književnoj sceni, Slaven se Letica oborio svom svojom snagom na bespomoćnog druga Denisa na službenim web stranicama Matice i pedantno dekonstruirao Kuljišev nepromišljeni tekst da se drug Kuljiš do dana današnjeg nije oporavio.
A koliko je gnjev Slavena Letice bio nepatvoren govori i sljedeća rečenica:
"Zato sam, evo, odlučio iz obilne pogače svoga blaženoga umirovljeničkoga vremena, preplavljena utihom, odvojiti kriščicu sati i minuta za pisanje ove skice za jedan sjetni, prijateljski smrtopis o Denisu. Nije mi bilo lako jer istinski uživam u miru penzionerske anonimnosti i smanjenih očekivanja: dušu krijepim glazbom kasnog, nagluhog Beethovena, Gustava Mahlera, Leonarda Cohena... U Indiji moje stanje nazivaju meditacijom, a u Lijepoj Našoj znatno ljepše: puštanjem mozga na pašu."
I upravo tu leži ona iskonska snaga kasnog Letice, u činjenici da se velikom brzinom iz stanja meditacije nevjerojatnom metamorfozom pretvara u goropadnog Titana, u neku vrstu Polifema koji umjesto oka ima malu šahovnicu kojom vidi sve, i koji golemim maljem lupa drugove po tupavim glavama.
Zašto je upravo Letica bio najborbeniji kad je bilo potrebno obraniti gospodina Tunjića od kojekakvih drugova, nije teško zaključiti. Svakako nije nevažna činjenica da je gospodin Tunjić bio jedan od najvećih kritičara predsjednika Stjepana Mesića, kojem Letica nikada nije oprostio što ga nije uzeo za savjetnika kad mu se ovaj nudio prije gotovo deset godina. A možda i zbog osjećaja kolegijalnosti, budući da je gospodin Tunjić, baš poput Letice, imao izražen polemički knowhow, kojeg je najbolje predstavio u famoznom tekstu u kojem se Miljenku Jergoviću obraća s "Duga kosa kratka pamet". Kako god bilo, nažalost za Leticu, muke po gospodinu Tunjiću Matice hrvatske u ožujku su tek bile krenule. Čitav niz afera i aferičica nizat će se narednih mjeseci kao na tekućoj vrpci, a vijesti iz Matice počele su služiti kao rezervoar kojeg su urednici medija uvijek mogli imati na raspolaganju: "Slab dan? Ništa, ajde onda nešto o Matici, nazovi, sigurno ima neka afera ili je netko dao ostavku."
Situacija je postala toliko crna da je čak i Letica prestao s junačkom borbom. Gospodin Tunjić i njegov moćni tim iz Vijenca uspio se ipak nekako održati do jeseni, a onda se, na trenutak, svjetlo medijskog reflektora poput Sauronovog pogleda okrenulo prema drugom bastionu Matice – ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Nenadani otkaz koji je dobio Dubravko Jelčić, čiji je gospodin Tunjić politički klon, možda je bio određeni putokaz kako će se stvari u Matici dalje odvijati. Kao najvažniji razlog smjene Dubravka Jelčića predsjednik Matice Igor Zidić naveo je činjenicu da je 2007. i 2008. godine objavljeno samo deset knjiga iz edicije, a za što je utrošeno oko 2.300.000 kuna, a u 2009. je, od deset knjiga koje su bile u planu, objavljena samo jedna. Iako su se ljudi iz Jelčićeve biblioteke uzjogunili i glasno protestirali, ipak se ništa posebno nije dogodilo. Samo nekoliko tjedana nakon Jelčića odletio je i gospodin Tunjić. Zanimljivi su razlozi za smjenu na čelu Vijenca koje je Zidić naveo – prvi je "intonacija tekstova objavljenih u Vijencu”, a drugi to što gospodin Tunjić nije u punih godinu dana uspio okupiti uredništvo. "Predsjedništvo je više puta raspravljalo o intonaciji tekstova objavljenih u Vijencu”, Zidićevo je objašnjenje za šutiranje gospodina Tunjića, no činjenica je da ova izjava zvuči kao neki pokušaj kalambura. Čitavo vrijeme čekaš da nakon ”Predsjedništvo je više puta raspravljalo o intonaciji tekstova objavljenih u Vijencu”, Zidić šeretski dometne, ”i zaključili smo da je idealna!”. Međutim, kalambur to nije bio, i Zidić se nije šalio, a zašto je Matrix Croatica upravo sad reagirala tako kako jest tema je za neku drugu raspravu.
Činjenica je da Vijenac nikada nije bio posebno relevantan kulturni časopis, no od kad je pokrenut prije petnaestak godina imao je svoje svjetlije trenutke. Iako početak časopisa, kad su ga vodili Slobodan Prosperov Novak i, kasnije, Boris Maruna nije previše obećavao, za vrijeme Andree Zlatar to je još i sličilo na nešto, dok je doba gospodina Andrije Tunjića, u kojem su mogli "objavljivati samo oni koji misle hrvatski" predstavljalo novo dno u hrvatskom kulturnom izdavaštvu, još tamo od zlatnih dana Hrvatskog slova krajem devedesetih. Zidić i ostale mudre glave Matice na fotelju gospodina Tunjića sad su instalirali 29-godišnjeg Luku Šeputa, asistenta na Umjetničkoj akademiji J. J. Stossmayera u Osijeku. U svom prijedlogu uređivačke koncepcije Šeput je zatražio konstruktivan pristup društvenim i kulturnim problemima, ali je i rekao da se Vijenac ne treba izravno baviti političkim pitanjima, nego "treba analizirati djelovanje politike na područje kulture". S obzirom da gospodin Tunjić nije dobio nogu, već je ostao u svojstvu novinara u Vijencu, idealno bi bilo da se ova "potreba za analiziranjem djelovanja politike na područje kulture" naprosto prepusti gospodinu Tunjiću koji je ionako ekspert, pa da Vijenac u miru krene u nove analitičko-političke pobjede.
Neven Svilar
