Page arrow

Moskva Pariz suicid

Large 2036
Ponedjeljak
05.07.2010.

Jedan od najvećih europskih pisaca danas, mađarski književnik László Krasznahorkai, jednom je na pitanje "zašto nastaviti živjeti?" odgovorio kako uopće nije pitanje u tome voli li čovjek život ili ne voli. "Za mene pitanje suicida uopće ne postoji." U ovome odgovoru leži sama suština tog problema. Suicid ili jest pitanje ili nije, i na njega se ne može gledati iz bilo kakve izvansubjektivne perspektive, izuzev, dakako, kliničkoga proučavanja.

To pokazuje i slučaj Vladimira Majakovskog /naslovna/, koji je nakon što je saznao vijest o suicidu Sergeja Jesenjina (oduzeo si je život krajem 1925. godine) žestoko napao pjesnika samoubojicu zbog kukavičluka. Njegova pjesma Sergeju Jesenjinu ovako završava, "U ovom životu, umrijet nije teško/Stvoriti život, posao mnogo je teži."

Niti pet godina nakon Jesenjinove smrti Majakovski se upucao. Na kraju oproštajnog pisma stajalo je "Nemojte misliti da sam kukavica. Ozbiljno, nije mi bilo pomoći."
Majakovski se ubio u travnju 1930. godine. Danima prije toga radio je na pripremama svoje nove predstave Moskva gori (Moskva Gorit), ambiciozne igre u kojoj se bavi revolucijom 1905. godine, a koja je trebala biti praizvedena 21. travnja. Njegovo tijelo, pored kojeg se nalazilo oproštajno pismo naslovljeno na 12. travnja, nađeno je dva dana kasnije. Naredna tri dana pored otvorenog lijesa Vladimira Majakovskog prodefiliralo je više od 150 tisuća poštovatelja pjesnika Revolucije. Predstava Moskva gori nije otkazana, već je odista i izvedena prema predviđenom datumu, 21. travnja 1930. godine.

Točno 40 godina kasnije, 20. travnja 1970. godine, pjesnik Paul Celan ušao je u rijeku Seinu u Parizu i nestao u njezinim virovima.

Paul Celan i Vladimir Majakovski dvije su potpuno različite pjesničke ličnosti. Celanu je oduvijek bila mnogo važnija poezija Osipa Mandeljštama, također Židova, kojega je mnogo prevodio. Celanovi su prijevodi ovog teško prevodivog pjesnika smatrani među najboljim prijevodima Mandeljštama uopće. "Moji prijevodi Mandeljštama na njemački jednako su mi važni kao moji vlastiti stihovi", rekao je Celan koji je dvije godine života, 1958. i 1959. godinu, posvetio prevođenju Mandeljštama te gotovo da i nije pisao vlastite pjesme. Mandeljštam je Celanu bio bliži od Majakovskog i u smislu pjesničkog izraza kao i u ideološkom smislu te nije imao previše simpatije za agitatorske kompozicije Majakovskog, "Stoji li duh na strani ljevice? Stoji li on još uvijek tamo? Ali, što je uopće duh? I gdje je, nakon svega što se dogodilo, ljevica? Smatram da duh stoji – pod uvjetom da još uvijek postoji u svome 'vertikalitetu' – sam za sebe." Celan je prevodio i Jesenjina; prvi put još kao dvadesetogodišnjak, 1940. godine, upravo u trenucima kada su sovjetske trupe ulazile u njegov rodni Czernowitz.
 
Celanova je poezija poezija strašne patnje utopljene u muk, tišinu i tminu; Celan nikada ne lupa u jezični doboš kao što to čini Majakovski. On izlazi izvan konteksta Adornovog pitanja o mogućnosti poezije nakon Auschwitza, on je sam tragičan odgovor na to pitanje. Bez obzira na to, vrlo je dobro razumio genij Majakovskog, iako je njegovu sudbinu gledao u kontekstu tragedije intelekta u Rusiji. "Sve što se dogodilo svjedoči o tragičnoj izolaciji duha u Rusiji. Je li vam poznata sudbina Majakovskog? Jesenjina? Isaaka Babelja? Borisa Piljnjaka?"

Točno na četrdesetu obljetnicu smrti Vladimira Majakovskog, 12. travnja 1970. godine, Celan je napisao svoju posljednju pjesmu

Rebleute graben
die dunkelstündige Uhr um,
Tiefe um Tiefe,

du liest,

es fordert
der Unsichtbare den Wind
in die Schranken,

du liest,

die Offenen tragen
den Stein hinterm Aug,
der erkennt dich,
am Sabbath.

(VINEGROWERS dig up
the dark-houred clock,
deep upon deep,

you read,

the Invisible
summons the wind
into bounds,

you read,

the Open ones carry
the stone behind their eye,
it knows you,
come the Sabbath.)

Osam dana kasnije, 20. travnja 1970. godine, Celan je skočio s mosta u Seinu. Njegovo tijelo izvukli su ribari 1. svibnja deset kilometara nizvodno. Na Celanovom radnom stolu u tom trenutku nalazila se otvorena Hölderlinova biografija na stranici na kojoj je bila podvučena rečenica "Ponekad se desi da se genij ugasi i potone duboko u vrelo vlastitoga srca."   

Neven Svilar

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu