"Ujutro na Dan oslobođenja u Zagreb je napokon stigao prilično obeshrabreni i uzdrmani diplomatski zbor. Mogu ti reći da nitko od nas nije nikad toliko mislio na oslobođenje koliko te noći. Bilo je negdje oko šest sati kad smo upali u Zagreb skvičeći i rigajući paru kao Etna. Kočenje je započelo oko pet kilometara pred kolodvorom, a zaglušni cvilež kočnica trebalo je čuti da bi se moglo povjerovati daje tako nešto uopće moguće. Ali to još nije bilo sve. Premda smo promašili crveni sag za pola kilometra, i premda su velikodostojnici koji su nas čekali i orkestar sindikata transportnih radnika grada Zagreba kaskali po peronu za nama, još nije došao kraj našim mukama. Ustanovljeno je da su sva vrata na vagonima okrenuta peronu zaključana i da se ne mogu otvoriti. Valjda je zagrebački Glavni kolodvor na suprotnoj strani od beogradske Željezničke stanice, a nitko se nije sjetio da ćemo morati izaći na drugu stranu. Dakako da je to bilo za sve nas strašno poniženje. Gledali smo kroz prozore, činili neodređene geste dobre volje i pravili nekakve grimase prema orkestru transportnih radnika i odboru za doček gostiju na Dan oslobođenja. Bit će da smo izgledali kao kolonija razvlašte-nih čovjekolikih majmuna na sajmu koji čeznu za nekadašnjim životom na drveću. Nakon silnog kreveljenja i bekeljenja nije nam preostalo ništa drugo nego da izađemo iz Letećeg Zagrepčanina na željeznički nasip i obiđemo vlak kako bismo došli do mjesta svečanog dočeka. Dok smo to izvodili, bili smo prilično posramljeni. Ali, postoje sve rečeno i učinjeno, bilo je lijepo osjećati opet čvrsto tlo pod nogama."
Ovo je pasus iz knjige Pjevači diplomatskog zbora velikana britanske književnosti 20. stoljeća, Lawrencea Durrella, u kojem opisuje bizarno putovanje političara i predstavnika diplomatskog zbora iz Beograda u Zagreb u 'Vlaku oslobođenja'. Riječ je o manje poznatom djelu autora znamenitog Aleksandrijskog kvarteta, u kojem je opisao svoje službovanje u Jugoslaviji, gdje je radio kao predstavnik britanske diplomacije nakon Titovog zahlađenja prema Staljinu 1948. godine pa sve do 1952. godine. Znakovito je kako je ova knjiga, prvotno objavljena 1957. godine (objavio ju je kao Esprit de Corps: Sketches from Diplomatic Life Durrellov veliki poštovalac T.S. Eliot za Faber & Faber), na hrvatski prevedena i objavljena upravo u danima početka rata, 1991. godine, s ovom scenom 'avetinjskog vlaka' koji se napreže iz Beograda do Zagreba a čiju lokomotivu pune 'braća Karamazovi', kao briljantan prikaz paradoksa koja se Jugoslavijom zvala.
No, te iste 1957. godine Durrell je objavio još jednu knjigu povezanu s Jugoslavijom odnosno Srbijom, knjigu čiji sam naslov nagovještava stravu koja će lebdjeti iznad zemlje Srbije nekoliko desetljeća nakon što je roman napisan. Riječ je o špijunskom klasiku Durrella pod nazivom White Eagles over Serbia, vješto autorovo suočavanje sa žanrom špijunskog trilera. Knjiga govori o britanskom špijunu negdje u mrkoj Srbiji u potrazi za Belim orlovima, odmetničkoj bandi koja se suprotstavlja Titovu režimu i koja podržava svrgnutu kraljevsku obitelj. Ime knjige Beli orlovi nad Srbijom nosi sa sobom konotacije kakve Durrell (koji se kako bi šokirao ljude oko sebe, a u čemu je posebno uživao, volio nazivati fašistom i antisemitom) svakako nije imao na umu kad je pisao knjigu.
No ne inzistiramo bez razloga upravo na 1957. godini. Naime, riječ je o godini kad je objavljena prva od knjiga iz Aleksandrijskog kvarteta – Justine. To je predivan lirski vatromet, knjiga koju su mnogi uspoređivali s najboljim djelima Henryja Millera, no koja po svojoj lirskoj snazi znatno nadmašuje Millera. Inače, Durrell i Henry Miller su bili odlični prijatelji čije je drugovanje trajalo gotovo pola stoljeća, od 1935. godine, kad je Durrell, koji je netom prije objavio svoj prvi roman Pied Piper of Lovers, pročitao Rakovu obratnicu i oduševio se knjigom, pa sve do Millerove smrti. Pod kolikim je Millerovim utjecajem Durrell bio u to vrijeme pokazuje već sljedeći Durrellov roman, Panic Spring, napisan pod pseudonimom Charles Norden. Pod velikim je utjecajem Millera bila i prva značajnija Durrellova knjiga, The Black Book: An Agon, objavljena u Parizu 1938. godine, napisana u periodu u kojem su Durrell i njegova prva supruga živjeli u Villi Seurat s Millerom i Anais Nin.
No, usprkos brojnim djelima, među kojima su mnoga bila i odlično primljena, svjetski književni uspjeh Durrell je ipak doživio s Aleksandrijskim kvartetom, odnosno s romanom Justine. Knjiga čiji naslov, nimalo slučajno, sugerira istoimenu protagonisticu Markiza de Sadea (posljednja u nizu Justinea koje namjerno evociraju de Sadea jest ona po kojoj je von Trier nazvao prvi dio Melankolije) veličanstveni je lirski prodor u polje ljubavnog romana, po čemu će Durrell ponajviše i ostati zapamćen, iako je radio u raznim stilovima. Nakon Justine uslijedile su i ostale tri knjige Aleksandrijskog kvarteta - Balthazar (1958), Mountolive (1958) i Clea (1960).
***
Već dvije godine nakon posljednje knjige iz Kvarteta Durrell je bio jedan od nekoliko kandidata za Nobelovu nagradu (uz Ivu Andrića, Alberta Moraviju, Roberta Frosta, Grahama Greenea, E.M. Forstera i J.R.R. Tolkiena). No, nagradu mu je pred nosom odnio upravo Ivo Andrić, dok je za Durrella žiri rekao (kako smo nedavno i izvijestili) da njegovo djelo ipak "ostavlja neugodan okus u ustima zbog preokupacije erotskim komplikacijama".
Da li njegovo djelo zaista ostavlja neugodan okus u ustima stvar je književnog ukusa, no bez sumnje je riječ o velikom piscu koji zaslužuje svaku pažnju, iako je, barem kod nas, poprilično zanemaren. U Velikoj Britaniji ipak nije (iako se Durrell nikad nije predstavljao Britancem već je uvijek govorio da je kozmopolit - uostalom od 30-ih godina pa sve do smrti 1990. nije živio u Velikoj Britaniji), pa je tako i uspostavljen Odbor za proslavu stote obljetnice rođenja Lawrencea Durrella.
Neven Svilar
foto: elycefelis (flickr)
