Posljednjih nekoliko tjedana svijet biciklizma priča o Lanceu Armstrongu, koji je osramoćen nakon što mu je zbog dopinga poništena gotovo čitava karijera. O Armstrongu kao varalici koji je osvojio sedam izdanja najprestižnije i najteže biciklističke utrke na svijetu govorilo se praktički od njegovog prvog naslova na Touru, osvojenog nakon nevjerojatnog oporavka od raka testisa. U međuvremenu su Amerikanca za doping optužili i njegovi timski kolege, prije svega Floyd Landis, odnosno Tyler Hamilton, čija je knjiga napisana u suradnji s Danielom Coyleom (autorom knjige o Lanceu Armstrongu Lance Armstrong's War) pod nazivom The Secret Race nedavno objavljena u SAD-u, i u kojoj ovaj biciklist podrobno objašnjava elaborirane potupke pomoću kojih su biciklisti uzimali razna sredstva za poboljšanje natjecateljske spremnosti i snage. No, iako se čini kako je doping suvremena izmišljotina, on je na određen način oduvijek u ovome sportu, a prvi ga je propagirao jedan velikan europske avangarde krajem 19. stoljeća. Tad je kao doping bilo "najpreporučljivije uzeti crno vino, pomiješano s gaziranom vodom, kavom i šećerom".
***
Na sprovodu Stéphana Mallarméa, velikog učitelja simbolizma, kojeg su pobožno jednom tjedno posjećivali moderni umjetnici iz čitavog svijeta, umalo je došlo do incidenta. Naime, na zgražanje mnogih prisutnih, među uglađenim društvom umjetnika i intelektualaca pojavio se i jedan kepec, čovjek tek nešto viši od Toulouse-Lautreca, sav zamazan i blatan u svojoj biciklističkoj odjeći. Taj gospodin loših manira bio je nitko drugi do Alfred Jarry, vječni trn u oku učene gospode što poznavahu etiketu i njezinu važnost u suvremenom društvu.
No, Jarry je vječno bio na biciklu i nije mu se moglo previše prigovarati zbog toga, pa su se i u krugu oko starog učitelja Victora Hugoa i oko novog proroka Mallarmea postupno priviknuli na ovog ekscentrika koji je, navodno, odlazio i na počinak sa svojim voljenim biciklom. Jarry i njegov novi bicikl, kojeg je dobio nekoliko dana prije premijere Kralja Ubua 1896. godine, naredne godine uselili su se u čudnovat stan, u zgradu u kojoj je njezin vlasnik podijelio sve katove na pola, uvevši svojevrsne 'međukatove', zbog čega su neki stanari imali problema. No ne i Jarry, koji je bio niži od 150 centimetara. (Priču o Jarryjevom domu iskoristio je Charlie Kaufman u scenariju za film Being John Malkovich).
***
Prije više od stotinu godina Alfred Jarry je u svom Nadčovjeku opisao utrku između biciklista i vlaka. Tour de France, ta najteža sportska manifestacija na svijetu, posljednjih se desetljeća odista pretvorila u natjecanje nadljudi, i to doslovno. Naime, ogroman broj vozača je uzimao razne vrste dopinga kako bi mogli konkurirati u utrci koja traje tri tjedna i u kojoj u divljačkom tempu natjecatelji pređu nekoliko tisuća kilometara. Jarry je u svom djelu predvidio dehumanizaciju biciklizma, kao i uzimanje različitih stimulansa. Štoviše, i sam Jarry je rado uzimao doping koji je sam spravljao od kombinacije droge i alkohola.
***
Jarry je od najranijih dana bio opsjednut biciklizmom i vremenom. Doduše, iako je opisivao utrku bicikla i vlaka, nije ga previše zanimao natjecateljski aspekt sporta. Još kao student, na predavanjima Henrija Bergsona, tog filozofa vremena, Jarry je crtkao modele bicikala na marginama bilješki. Vrijeme i prostor kao dva svitka što se odmotavaju okretanjem pedala. Život i vrijeme kao odmatanje svitka zanimali su Bergsona koji je rado koristio tu omiljenu sliku Diderotovog Fatalista Jacquesa.
"Život je, ako se tako hoće, odvijanje svitka, jer nema živog bića koje ne bi osjećalo kako malo-pomalo dolazi do kraja svoga svitka; život se sastoji u tome da se stari. No, on je isto tako neprekidno namatanje kao namatanje niti na klupko; jer naša prošlost nas slijedi, neprestano se povećava onim sadašnjim što ga prima na svom putu, a svijest znači pamćenje."
U isto vrijeme kad je Jarry slušao Bergsona, Herbert George Wells je napisao svoju novelu Vremeplov, u kojoj je tu mašinu zaista i predstavio kao neku vrstu kolovrata ili bicikla na čiji se zupčanik namataju niti vremena.
"Danas u deset sati prva mašina ove vrste počela je svoju karijeru. Zadnji sam je put pregledao, uvjerio se u čvrstinu navoja, nalio još jednu kap ulja na šipku od kvarca i sjeo na sjedalo. (…) Vidio sam kako drveće raste i mijenja se kao oblaci pare; časak crveni, časak zeleni, oni su rasli, širili se, lomili i nestajali. Vidio sam kako se dižu ogromne građevine, široke i divne, i da prolaze kao snovi..."
Vremeplov je zanimao i samog Jarryja koji je napisao i recept pomoću kojeg se može konstruirati ta naprava.
***
Vremeplov kao naprava sad bi zasigurno dobro došla i Lanceu Armstrongu, čija je kompletna karijera nedavno potpuno izbrisana nakon što je odbio nastaviti pravnu borbu protiv Američke antidoping agencije koja ga je optužila za sistematsko korištenje nedopuštenih sredstava, od korištenja EPO-a pa do transfuzije krvi. Armstrong je samo posljednji u nizu poznatih američkih biciklista optuženih za doping, nakon Floyda Landisa koji je optužen za korištenje dopinga prije šest godina na Tour de Franceu kojeg je i osvojio, odnosno Tylera Hamiltona koji je osvojio olimpijsko zlato u Ateni 2004. godine. U međuvremenu su za korištenje dopinga optuženi i drugi veliki biciklisti, od Jana Ullricha preko Vinokourova do najvećeg vozača današnjice Alberta Contadora. Svi oni su koristili doping u određenom trenutku svojih karijera. Svima njima doping je pomagao u trenucima kad bi od patnje na planinama višim od dvije tisuće metara ugledali boga i mirijade anđela, i kad bi na usponima strmijim od petnaest posto krenuli u bezumne napade. U toj borbi dobra i zla ovi vozači nisu imali šanse.
Ovako je to u svojoj knjizi Golgotu zvanu doping objasnio Tyler Hamilton: "Mislim da svi koji žele odmah osuditi dopingaše trebaju porazmisliti na sekundu. Provedete čitav život radeći da dođete na korak do uspjeha, i onda vam je ponuđen izbor: uzmite doping ili odite kući. Što biste vi učinili?"
I zaista, što biste učinili. Možda su trebali pročitati Jarryjev tekst La Passion considérée come course de cote o uspinjanju Isusa Krista biciklom na Golgotu, iz 1903. godine, gdje kaže kako je povijest pobrkala križ s biciklom.
"...Ovaj je sport bio zabranjen prefektovom naredbom. To objašnjava zašto su ilustrirane novine koje su reproducirale slavnu scenu zamišljale bicikle na pomalo izmišljen način. Miješali su križ tijela mašine s onim drugim križem, desnim guvernalom. Oni su Isusa predstavljali s raširenim rukama na njegovom guvernalu, Isus je kružio ispružen na leđima, što je trebalo smanjiti otpor zraka. Okvir ili križ mašine bio je načinjen od drveta. Neki su podmetali, i to pogrešno, da je Isusova mašina bila jedna dresina, instrument koji uopće nije bio pogodan za utrkivanje uzbrdo. Prema starim ciklofilnim hagiografijama svete Brigite, Grgura iz Toursa i Ireneja, križ je imao jedan uređaj kojeg oni nazivaju suppedaneum. Ne treba biti velik učenjak da bi to preveli kao 'pedale'… Skratit ćemo priču o samoj utrci na Golgotu, koja je naširoko ispričana u specijaliziranim radovim i izložena kipom ili ad hoc spomenicima. Na vrlo strmom usponu Golgote postoji četrnaest zavoja. Na trećem je Isus prvi put pao. Njegova majka, koja je bila u gledalištu, prestraši se. Dobar trener, Simon iz Kirene, čija je funkcija bila, ne računajući na nezgodu s čavlima, da ga 'vuče' i da ga štiti od vjetra, donese svoj bicikl. Iako ništa nije nosio, Isus se počne znojiti. Nije sigurno da li mu je neka žena koja je sve gledala obrisala lice, ali je točno da je fotoreporterka Veronika svojim kodakom napravila instant fotografiju. Drugi put je pao na sedmom zaokretu, na masnoj kaldrmi. Treći put se okliznuo na jednoj strmini, na jedanaestom zaokretu. Izraelska svjetina izvuče maramice na osmom. Žalosni događaj, kao što je znano, desio se na dvanaestom zavoju. U tom je trenutku Isus s dvojicom lupeža bio dead head. Također je poznato da je on nastavio utrku kao avijatičar…ali to nije naša tema." (Alfred Jarry: Pasija shvaćena kao utrka strminom, Le Canard Sauvage, 1903.)
Neven Svilar
