Odnos i predrasude

Na 'Gričkom dijalogu' u Profilu žene raspravljale o novom ženskom spisateljskom valu. Jesmo li, kao društvo, zreli za hrvatske 'Vlažne zone'?  

Large_1502

U ponedjeljak je održana nova epizoda serije Grički dijalog u Profil Megastoreu. Naslov tribine bio je Novi ženski spisateljski val – književnost bez inhibicija?, a pod njim se sakrio širok raspon tema, od feminističkog naslijeđa, patrijarhalnih dogmi i 'ženskog pisma' do definiranja urbane hrvatske ženske proze i prizivanja ovdašnje inačice Charlotte Roche.

O tim temama raspravljale su moderatorke Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik, odnosno autorice Sanja Bilić, Ana Ðokić, Stela Jelinčić, Marina Šur Puhlovski, dok je svojevrsni teorijski okvir dala profesorica Ingrid Šafranek. Upravo je sa Šafranek i započela rasprava, odnosno s njezinim petominutnim povijesnim pregledom žena u književnosti. Šafranek nije težila nekom linearnom, dijakronijskom pregledu, već se poslužila opusom nekoliko književnica ne bi li prikazala veliku promjenu koja se desila u književnosti u posljednjih nekoliko stoljeća. Dakle, težište nije bilo na samom pismu, ili jeziku, o čemu će biti riječi poslije, već o 'svjetonazorskim' promjenama koje se očituju u rasponu od, na primjer Jane Austen, čije junakinje u romanima pokušavaju identificirati, a zatim osvojiti muža, pa do George Sand, koja, iako neki njezine romane doživljavaju kao bljutavu sentimentalnu kašu s obaveznim happy-endom, ipak donosi velike novitete, kako u smislu dokidanja jednodimenzionalnog književnog pogleda na 'nježniji spol', tako i u smislu legitimizacije žena kao dubokih, misaonih likova koji često imaju očitu prevagu u intelektualnom smislu u odnosu na muškarce. No, prava promjena dešava se ipak u dvadesetom stoljeću, i to u dvostrukom smislu: na planu književnosti kao kategorije gdje žene postaju priznati dio 'književne scene', a neke od njih, poput Virginie Woolf, postaju čak i predvodnicama nacionalnih književnosti, odnosno u samim temama kojima se književnost bavi, gdje žene prestaju biti tek objektom muškarčeve želje i gdje se čini radikalan zahvat u emancipaciji žena, posebno u drugoj polovini stoljeća s autoricama kao Simone de Beauvoir, Marguerite Duras ili Anne Declos, koja je pod pseudonimom Pauline Réage napisala slavni roman Histoire d'O, kod nas preveden kao Djevojka O, koji je izazvao golemi skandal zbog svoje S&M prirode (s koliko se predrasuda žene moraju boriti kada je riječ o književnosti, dovoljno govori upravo priča o nastajanju ovog romana; naime, na stranu činjenica da je napisan pod pseudonimom, i to ne uobičajenim Dominique Aury, Declos se odlučila na pisanje romana nakon primjedbe svog urednika odnosno ljubavnika, književnika Jeana Paulhana, da žene ne mogu pisati kvalitetnu erotsku literaturu). Na kraju priče jest, ili bi trebala biti, 'totalna emancipacija' u kojoj dolazi do toga da autorice poput Charlotte Roche, o kojoj se dosta pričalo na tribini, pa i Catherine Millet, pišu potpuno otvoreno o istraživanjima vlastite seksualnosti bez da izazovu veliki skandal ili šok. Dakle, ipak se mnogo toga promijenilo u zadnjih 150 godina, odnosno od skandala izazvanog romanom Madame Bovary, gdje je autor završio na sudu samo zato što se u knjizi bavi ženskim preljubom, pa do recimo jedne Marguerite Duras koja piše pravi pornografski roman, ili recentniji primjer, povjesničarke umjetnosti Catherine Millet, čiji je roman La Vie sexuelle de Catherine M., za razliku od romana Durasove, barem preveden na hrvatski.


No, ako se i govorilo o vremenu, nije se posvetilo dovoljno pažnje prostornoj komponenti. Naime, jedna od tema ove rasprave trebala je biti ova: 'nakon konzervativnog poslijeratnog desetljeća u kojem je dominirao patrijarhalan svjetonazor i muške književne zvijezde na scenu dolaze žene koje pišu svoje specifično žensko iskustvo svijeta, i to samouvjereno i slobodoumno.' Upravo je taj problem kontinuiteta ili diskontinuiteta izazvao i jedinu veću polemiku. Tako je jedna od sudionica tribine, Stela Jelinčić, upravo inzistirala na tome da se ona, kao i druge mlađe hrvatske autorice, morala baviti ponovnim izmišljanjem ili barem obnavljanjem ženskog identiteta, koji dakako uključuje i seks, a koji je na različite načine bio istisnut nekom vrstom repatrijarhalizacije koja je stupila na snagu u devedesetim. To je pak izazvalo reakciju Jadranke Pintarić koja je rekla da nju to živcira, odnosno da smatra neodgovornim da mladi polaze od sebe, bez da znaju što se dešavalo u posljednjih pedeset godina, jer da čemu onda cijeli feministički pokret, i za koga su pisale autorice u posljednjih pola stoljeća. 'Moja generacija je gutala Ericu Jong, a sada se piše i govori kao da prošlosti nije bilo', rekla je Pintarić. I tu je uslijedio možda i najbolji trenutak čitave večeri, možemo ga nazvati pompozno 'trenutkom istine', budući da je Marina Šur Puhlovski tada rekla ono što je tražilo da bude rečeno, a čime ćemo i završiti: 'Ako se govori o re-kreiranju ili obnavljanju, ono što treba smisliti je JEZIK. Erica Jong nije bila ništa novo niti zanimljivo, ono po čemu je bila 'originalna', a i o tome se može raspravljati, jest sadržaj njenih knjiga. A to uopće nije bitno. Bitan je jezik. I sve dok nema novog jezika, pomaka na tom polju, možemo govoriti o čemu god hoćemo, o ženskoj književnosti, ovakvoj ili onakvoj književnosti, ali ništa se zaista neće promijeniti!' 

n.s. 01.04.2009