Ingeborg Bachmann i Paul Celan 1952. godine na okupljanju "Gruppe 47" u Niendorfu
Prije pedeset godina, 1962. godine, jedna od najvažnijih književnica njemačkog jezika, Ingeborg Bachmann, institucionalizirana je nakon što ju je napustio njezin dugogodišnji partner Max Frisch. Iste godine Bachmann šalje pismo svom također dugogodišnjem ljubavniku i prijatelju, velikom pjesniku Paulu Celanu, u kojem mu potvrđuje svoju ljubav. Korespondencija Celan-Bachmann trebala je biti objavljena pedeset godina nakon smrti Ingeborg Bachmann, 2023. godine, no njihovi nasljednici objavili su je prije četiri godine nakon čega je ubrzo postala književnom senzacijom. Knjiga korespondencije Herzzeit: Ingeborg Bachmann - Paul Celan započinje pjesmom koju je Celan posvetio Ingeborg Bachmann – U Egiptu. Možete čuti Paula Celana kako je deklamira ovdje.
Smatram da je važno čuti upravo Celana kako to čini, iako možete čuti i druge kako interpretiraju ovu pjesmu koju je Celan posvetio svojoj ljubavi riječima: Za Ingeborg, onu koja je bolno precizna dvadeset i dvije godine nakon njezina rođenja, od onoga koji je bolno neprecizan.
In Ägypten
Du sollst zum Aug der Fremden sagen: Sei das Wasser.
Du sollst, die du im Wasser weißt, im Aug der Fremden suchen.
Du sollst sie rufen aus dem Wasser: Ruth! Noëmi! Mirjam!
Du sollst sie schmücken, wenn du bei der Fremden liegst.
Du sollst sie schmücken mit dem Wolkenhaar der Fremden.
Du sollst zu Ruth und Mirjam und Noëmi sagen:
Seht, ich schlaf bei ihr!
Du sollst die Fremde neben dir am schönsten schmücken.
Du sollst sie schmücken mit dem Schmerz um Ruth, um Mirjam und Noëmi.
Du sollst zur Fremden sagen:
Sieh, ich schlief bei diesen!
(engleski prijevod)
In Egypt
Thou shalt say to the eye of the woman stranger: Be the water.
Thou shalt seek in the stranger's eye those thou knowest are in the water.
Thou shalt summon them from the water: Ruth! Naomi! Miriam!
Thou shalt adorn them when thou liest with the stranger.
Thou shalt adorn them with the stranger's cloud-hair.
Thou shalt say to Ruth and Miriam and Naomi:
Behold, I sleep with her!
Thou shalt most beautifully adorn the woman stranger near thee.
Thou shalt adorn her with sorrow for Ruth, for Miriam and Naomi.
Thou shalt say to the stranger:
Behold, I slept with them!)
Ingeborg Bachmann
Celan je prvi put nakon što su njegovi roditelji likvidirani u koncentracijskom logoru došao u Beč 1948. godine. To je Beč hipokrizije, Beč u kojem su legende o Vukodlacima o kojima je Von Trier stvorio filmsku fantaziju zvanu Europa mogle zadobiti tjelesnost. Beč koji je 1948. godine završio svoj proces 'denacifikacije', što je trajao jedva nešto više od godine dana. Tih dana je po Beču šetao Celan s intenzivnim osjećajem paranoje i tjeskobe. Dolazak u Beč ovog mladog pjesnika financirala je upravo Ingeborg Bachmann, tad mlada 21-godišnja studentica koja se već bavila svojom disertacijom o Martinu Heideggeru. Kasnije će Heidegger, za proslavu svog sedamdesetog rođendana poželjeti da publikacija posvećenu njemu bude otvorena upravo pjesmama Paula Celana i Ingeborg Bachmann; njih dvoje su to odbili, vjerojatno i zbog Heideggerovog notornog govora na sveučilištu 1935. godine kojim je pozdravio nacizam, kao i zbog činjenice da se nikad na dostojan način nije odrekao tog dijela svoje prošlosti. Celan ima neugodan susret s Heideggerom i piše pjesmu 'Tübingen, Januar'. Heidegger kasnije kaže za Celana, “Celan ist krank -- heillos' (Celan je bolestan - neizlječivo)”
Celan je u Beč bio pozvan od strane Grupe 47, skupine prve generacije poslijeratnih pisaca njemačkog jezika. Čitao je svoje pjesme u Beču, uključujući i 'Todesfuge' i pjesmu 'U Egiptu', no reakcije nisu bile posebno pozitivne ("Zvučao je kao da je došao direktno iz sinagoge", rekao je jedan od njegovih domaćina, dok je drugi dodao da je "čak i deklamirao poput Goebbelsa"), jer da Celan nije dovoljno 'engagé'. Osim toga Grupa 47 zahtijevala je monotono recitiranje, a Celanovo psalmičko skandiranje hipnotičkog utjecaja nikako nije išlo uz to. Usprkos tome, između Bachmann i Celana odmah se uspostavila veza, ljubavna nit koja nikad nije bila zapravo prekinuta. U pjesmi 'U Egiptu' on govori kako je spavao s njom, On kao Stranac. On je u genijalnom romanu Malina (prijevod Truda Stamać, Globus Nakladni zavod 1992.) Ingeborg Bachmann, tom lirskom filozofskom traktatu o ljubavi i nemogućoj ljubavi, pisanju, izolaciji i podvojenosti, predstavljen kao Stranac s Istoka, koji dolazi i odnosi je, odnosi autorsko Ja, tu 'etiketu za prepoznavanje', kako je to govorila Ingeborg Bachmann na svojim utjecajnim predavanjima. Roman se bazira na bajci Princeza iz Kagrana. Princeza je prekršila zabranu i izjahala predaleko zbog čega se mora suočiti s kaznom: padom u ropstvo i prisilnom udajom. Spašava je crni vitez lutalica, bez lica a s glasom, koji govori stihove Paula Celana i kaže da je pripadnik najstarijeg naroda.
Odmah nakon što su se upoznali 21-godišnja Bachmann šalje naivno oduševljeno pismo svojim roditeljima: 'Ovo je predivan dan: u mene je zaljubljen nadrealistički pjesnik iz Pariza'. Njezini roditelji nisu presretni, pogotovo njezin otac koji je bio direktor škole za vrijeme nacizma (a kako su izgledale škole u tom razdoblju najbolje opisuje Ödön von Horváth u svom velikom malom romanu Jugend ohne Gott, koji je objavljen kod nas još 1939. godine). I roditelji Celanove kasnije supruge Gisèle bili su užasnuti činjenicom da im se kćerka upustila sa Židovom te su je se odrekli.
Celan i Bachmann se dopisuju godinama. Iz pisama se čini kako postoji svijest o tome kako je Celan tu genijalni pjesnik, iako su pisma Bachmann možda i zanimljivija, baš kako bi bila i pisma Heloise Abelardu da ih ne čitamo kao dva pola rascijepljene jedinstvene ličnosti. Izvana se Celan čini pasivnijim i prepuštenijim dok je Bachmann sva od akcije, piše pisma izdavačima i novinama, bori se za Celana i protiv njegovih protivnika.
Kasnije, ili ranije, tu je i grozna afera sa udovicom pjesnika Ivana Golla koja optužuje Celana za plagiranje Golla. Ingeborg staje u obranu Celana, zajedno s još nekolicinom drugih pjesnika i intelektualaca. Udovica pjesnika Golla, Claire Goll, podsjeća javnost da je Celan posjetio njezinog umirućeg muža 1949. godine, i da je par bio potresen zbog 'tužne legende o njegovim roditeljima koji su ubijeni u logoru' (ova riječ legenda bila je zastrašujuća Celanu), no da se razočarala ubrzo nakon što je vidjela kako je Celan plagirao Golla, ali i loše preveo njegove pjesme. Njemačka Akademija se sastaje 1960. godine kako bi raspravila situaciju te odbacuje napade na Celana kao potpuno neutemeljene. Iste godine taj pjesnik 'u kojem je gorila neutaživa ambicija' (Claire Goll) postaje laureatom ugledne nagrade Büchner, koju je dobila i Bachmann.
Još kasnije, Celan ulazi u Seinu i utapa se. Na Celanovom radnom stolu u tom trenutku nalazila se otvorena Hölderlinova biografija na stranici na kojoj je bila podvučena rečenica "Ponekad se desi da se genij ugasi i potone duboko u vrelo vlastitoga srca", te zbirka pjesama Reinera Marie Rilkea, kojeg je smatrao iznimnim pjesnikom, kao i nedovršeno pismo Martinu Heideggeru.
Ranije, 1951. godine, veza Celana i Bachmann prvi put se raskida i Bachmann potom odlazi u Rim, gdje piše pjesme i radi na libretima sa skladateljem Hansom Wernerom Henzeom za opere Princ od Homburga i Mladi knez. Šest godina kasnije par se ponovno počinje nalaziti. Nakon što je Bachmann doživjela živčani slom i završila u ustanovi 1962. godine, polako počinje sve više konzumirati alkohol i drogu. U isto vrijeme Celana polako napada duševna bolest i sve više se nalazi u stanju potpunoga mraka. Od 1962. do svoje smrti napisao je samo dva pisma Bachmannovoj, dok ona na sve načine pokušava izvući svoju ljubav iz stanja potpunoga pomračenja. Celan u razdoblju rasapa pokušava dva puta nožem ubiti svoju suprugu Gisèle Lestrange-Celan koju je konstantno varao. Na koncu oduzima sebi život. Bachmann od 1962. godine više gotovo da i ne piše pjesme. 'Nemam ništa protiv poezije', kaže u jednom intervjuu iz 1967. godine ova pjesnikinja, 'ali morate pokušati shvatiti da postoje trenuci kad ih najednom čovjek počinje mrziti, svaku metaforu, svaki zvuk, svako pravilo stavljanja riječi zajedno i apsolutno inspirirani dolazak slika i riječi.'
No, ne prestaje pisati. Godine 1971. izlazi njezin predivni roman Malina koji nailazi na različite kritike. To je jedini dovršeni roman iz planirane trilogije Načini umiranja (Malina završava rečenicom 'Bilo je umorstvo'), roman o smrti ljubavi. Ljubav se ostvaruje u smrti, kaže Bachmann, a u Dobrom Bogu Manhattana tvrdi kako je ono što ostaje nakon nešto neobuzdanog početnog žara prijateljstvo kao zaštita od samoće, ekonomska zajednica i sve ostale pogodnosti. Iskorak iz toga je izraz najplemenitije ljudske težnje, on upućuje na polje mogućega i, napokon, proširuje zbilju. (T. Stamać).
Tri godine nakon Celanova iskoraka iz polja postojanja Bachmann umire u bolnici od posljedica opeklina, tri tjedna nakon što je zapalila svoj stan opuškom od cigarete.
Neven Svilar
