U Booksi je u utorak održana književna večer sa Zoranom Pilićem koji je govorio o svojoj prvoj knjizi, zbirci priča Doggiestyle u izdanju Konzora. Ovu smo vam knjigu već spominjali u rubrici 'Začitavanje' namijenjenoj tjednim književnim preporukama. Pilić se hrvatskoj publici predstavio izborom od 31 stilski dotjerane i tematski vrlo raznolike priče, a da je ozbiljno shvatio svoj književni poziv daje naslutiti najavom novih književnih projekata (točnije, knjiga).
Na pitanje u koju bi od trenutno dvije najprisutnije kategorije – stvarnosnu ili urbanu prozu – smjestio Pilićevu zbirku, pisac i urednik Roman Simić Bodrožić rekao je kako je Doggiestyle prije svega dobra knjiga kojoj nije potrebna nikakva klasifikacija – urbano/ruralno/stvarnosno: "Stvar je u tome da Zoran dobro piše čega god se prihvati – SF-a, ratne tematike, zagrebačkog predgrađa… Kratka priča nije jednostavna forma. Zoran ima što za reći, gdje god da zagrabi. Dosta pisaca piše knjige. Zoran naprosto piše. Nema u glavi ideju knjige."
A što sam Pilić kaže o svom prvijencu čitajte u nastavku intervjua koji je s njim odradila Miljenka Buljević.
Knjiga počinje citatom iz filma Taksist („Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.“) po kojem se može naslutiti da se radi o nečem mračnom i depresivnom, što su mnogi proglasili osvježenje na raznježenoj hrvatskoj književnoj sceni. Koliko ti je ovaj uvodni citat bitan za cijelu knjigu?
Od priče do priče likovi proživljavaju svojevrsne drame. Tražeći neki moto za knjigu stavio sam taj citat. U knjizi je riječ o svojevrsnom ljudskom šljamu – pedofilima, ubojicama i ovaj mi se citat učinio primjerenim. Referenci na film je bilo puno više, ali u radu s urednikom (Milan Šarac, op.a) su izbačene.
Jezik ulice kojim govore likovi vrlo je autentičan i dosljedan. Dijalozi su jako filmični. Koliko je to promišljeno i osviješteno kod tebe?
Kad pišem moram vidjeti scenu, kadrove i prijelaz iz kadra u kadar. Ili pišeš onako kako je ili ispadne neuvjerljivo. Trudio sam se da to bude jezik koji slušam svaki dan.
Priče su podijeljene u četiri stilski različita ciklusa. Možeš li reći nešto više o njima?
Tu je podjelu radio urednik. Priče su prvo podijeljene u dva dijela – kazališni i filmski, koje smo dodatno podijelili na eksperimentalu, trash (središnji dio koji je mješavina svega i svačega), ratni dio i fantasy. Fantasy je ovdje samo kako bi pojačao dramu koja se odigrava u stvarnosti.
Voliš oponašati stilove raznih autora i često se referenciraš na druge priče.
Priča Roberta Perišića 'Nema boga u Susedgradu' mi je izvrsna priča. Napravio sam remake – njezinu internacionalnu verziju ('Događa se potpunim strancima', op.a). U drugoj knjizi koju pripremam bit će još više toga. Uglavnom su to posvete piscima koji jako dobro pišu kratke forme.
Dosta pratiš i čitaš domaću književnost i književnost iz regije. Često spominješ Dušana Čatera. Koji su ti ostali favoriti?
Čaterov roman Stari je opet pijan jedan je od boljih romana u regiji. Što se naših tiče, tu su Anastazija Dalibora Šimprage i Naš čovjek na terenu Roberta Perišića. I Kiš. Ima puno autora koji su manje poznati, ali ako nađu izdavače bit će pri vrhu domaće proze. Sviđaju mi se i Eskimi od Karakaša. On mi je jedan od boljih autora kratke proze.
Jesi li se autocenzurirao prilikom pisanja?
Knjiga je moja, koliko i urednikova. Nismo bili načisto s tim gdje postaviti granicu. S obzirom da mi je prva, pazio sam na neke stvari na koje možda neću paziti u drugoj.
Ovdje smo sve mijenjali, od samog izgleda priča. Imali smo materijala za skoro dvije knjige pa smo radili izbor. Krajevi su možda previše sličili jedna na drugi pa smo ih mijenjali. Sad, na kraju, još uvijek imam osjećaj da knjiga nema neki prodor prema čitateljima, u smislu promocije.
Znači li to da si razočaran?
Nema mjesta razočaranju. Moj posao s knjigom je završen sad kad sam je napisao i objavio. Meni je najbitnije ono što sam čuo – da se knjiga čita od prve do zadnje stranice.
Kažeš da pišeš i roman…
Poslije ove prve knjige nastala je neka praznina i samo mi je od sebe došlo da počnem pisati roman. Izazov je. Jednako je zahtjevna i kratka i duga forma. Kad počneš pisati roman shvatiš da je to jedan veći prostor. Za sad ga ne mogu žanrovski smjestiti. No, prije namjeravam objaviti još jednu zbirku priča koja će izaći vrlo skoro. Glavnina je već napisana. Bit će tu neke od priča koje se tematski nisu uklopile u prvu zbirku. Zbirka će biti prirodni nastavak Doggiestylea, ali roman bi trebao biti napisan, onako 100%. Bez autocenzure.
Roman 'Pavelova prava ljubav' Zorana Pilića nije manifest rom-com žanra, nego jedan od njegovih punokrvnih, pametnih i kvalitetnih predstavnika.
