Usprkos vjerovanju kako su pojedina književna djela neprenosiva na film ili kazališne daske, redatelji nas iz dana u dan uspijevaju u tome razuvjeriti, javlja The New York Times. Premda je prošlo već nekoliko godina od ekranizacije knjige Sati, nadahnute likom i djelom britanske spisateljice Virginije Woolf, dosad nije uspješno izvedena nijedna kazališna verzija njenih romana specifičnih po tehnici toka struje svijesti. Ono što nije uspjelo brojnim britanskim redateljima, uspjelo je Katie Mitchell koja je prije dvije godine za kazalište adaptirala jedan o najkompleksnijih romana Woolfove, Valove.
Ove godine je ta rasprodana predstava doživjela i poboljšano izdanje na koje Mitchellova čeka već dvadeset godina, koliko traje i njena fascinacija Valovima. Naime, za oživljavanje likova iz romana, šestero prijatelja čije sudbine od mladosti do zrelosti pratimo u razdoblju od 1890-ih do 1930-ih, Mitchellova je odlučila iskoristiti blagodati napredne audiovizualne tehnologije i izradila tzv. Katalizator, veliko platno za predočavanje slika iz struje svijesti na kojem se projiciraju razne fotografije i snimke, kao odraz misli likova. Premda sami mehanizmi nisu revolucionarni, Mitchellova vjeruje kako će upravo oni donijeti vjerodostojnu kazališnu verziju ovog modernističkog romana te da će se slika Virginije Woolf kao krhke ženice napokon rasplinuti. "Ono što sam iščitala iz Valova je zapravo odlučno, nemilosrdno i prilično zastrašujuće", kaže Mitchellova, "Valovi su prepuni neizmjerno tužni rečenica o smrtnosti, smrti, identitetu i samoći".
Iz Guardiana doznajemo da će svoju dramatiziranu verziju, no ovaj put za filmsko platno, dobiti i djelo koje je proslavilo najpoznatijeg suvremenog indijskog pisca Salmana Rushdija, Djeca ponoći. Nakon što su po izlasku Ponoćna djeca 1981. dobila Bookera, ove su godinu čak po drugi put osvojila i posebnu nagradu Best of Booker, o čemu smo već pisali, a knjiga je već uvrštena na popis obavezne lektire brojnih svjetskih sveučilišta, uz bok modernih klasika poput Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza, s kojim ga veže i tzv. magični realizam. Režiranja ove alegorije i panorame stvaranja moderne post-kolonijalne Indije prihvatila se redateljica Deepa Mehta, najpoznatija po filmu Voda nominiranom za Oskara 2005., koja će zajedno s Rushdijem raditi na scenariju, a snimanje se predviđa za 2010. I Rushdie i Mehta, koja trenutno živi u Torontu, doživjeli su odbacivanje i neprihvaćanje u matičnoj Indiji, a ideja o ekranizaciji pala im je na pamet još prije nekoliko godina, kad im je odbijena ideja za mini-seriju. Ovoga puta kockice su se očigledno posložile, a na pitanja novinara kako misle 'utrpati' 650 strana magičnog realizma u cjelovečernji film, spremno odgovaraju da je i Rat i mir sa svojih 1000 strana već odavno uspješno prenesen na filmsko platno.
Petra Sapun
