Page arrow

Strah od prijavnice

Large zagorje
Nedjelja
27.07.2014.

Ministarstvo kulture objavilo je na svojim stranicama Javni poziv za dodjelu potpora za poticanje književnoga stvaralaštva u 2015. godini.

Osjetivši veliki nemir i uzbuđenje kao da se sprema bandži džampati u ponor dubok 2000 metara, Damjan je isprintao prijavnicu i stao je proučavati stavku po stavku. Prijavit ću se, kaj, hrabrio se – nisam ni ja najgori čovjek na svijetu. Malo podupiranja neće mi naškoditi.

Prvo veće razočaranje doživio je vidjevši da ne može tražiti potporu na šest godina kako je planirao, već maksimalno na jednu godinu. Za 365 dana ne stignem podrobnije ni razmisliti o rukopisu, a kamoli ga dovršiti! No, tu se nikaj ne može, tak je kak je. Prijavit ću se za godišnju potporu i dodati prosvjedno pisamce gospođi Zlatar.

Drugo, mora dostavi detaljan opis projekta – takozvani sinopsis! Pa kakav je ovo natječaj, k jarcu, kako mogu dostaviti detaljan opis projekta čiji kraj se niti ne nazire!? Rukopis koji namjerava predati tek što je započeo. Natipkao je jedva 200 kartica teksta, njegov junak tek se zagrijava, on tek vrije ili kako mladi kažu – brije, nabrijava se na nekakvu konkretnu radnju, a gdje bu ga to odvelo – ne možemo znati. Pa nisam u moći vidjeti budućnost, ministrice Zlatar!

Najstrašniji udarac Damjanovom samopouzdanju zadao je naputak pod slovom F gdje stoji da autor mora priložiti dvije recenzije. Prvu od književnog kritičara ili teoretičara i drugu od izdavača ili urednika. Vlastoručno potpisane! O, angeli nebeski što ležite na oblacima grickajući vlati djeteline, pa gdje nek stvorim kritičara ili teoretičara, urednika ili izdavača? Jedino od gline da ih načinim.

Moj rukopis još je takoreći u embrionalnoj fazi i čak i da nađe recenzente, kaj bi oni uopće mogli tu recenzirati? Nikaj!

Proklinjući hudu sudbu kaj mu je udijelila veliki spisateljski talent, a razumijevanje suvremenika ni za lijek, Damjan odluči dignuti ruke od svega. Povukao se na djedov grunt. Preko dana vodio je kravice na ispašu, a noću čitao djela Erice Jong i Heinricha Heinea. Osjećao se osamljen tu, u zagorskim bregima, kao kakav Gustave Flaubert 21. stoljeća.

Ne bu mene niko podupiral, jamrao je onako sam za sebe.

foto: Agu V.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu