Nova knjiga Gorana Tribusona Divlja plaža i reprint poznatih knjiga Pavla Pavličića Dunav i Koraljna vrata (sve u izdanju Mozaik knjige) bili su i više nego dovoljan razlog da posjednemo dvojicu majstora na Booksin kauč, a razgovor ugodni je krenuo sam od sebe. Tribusonov novi roman, Divlja plaža, je krimić, dok je Pavlu Pavličiću, u izdanju Mozaik knjige, reizdana memoarska knjiga Dunav (prvi puta objavljena 1983.) i kriminalistički roman Koraljna vrata, o filologu iz Zagreba koji dolazi na Lastovo na kojem nalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana.
Upravo je taj roman od ove godine i u programu lektira u školama. Za početak treba reći da je Booksa’s own Mika bila medijator, odnosno postavljač pitanja, a kasnije se priključio i urednik Zoran Maljković. Goran Tribuson je imao onaj svoj legendarni stav koji se neiskusnom oku može učiniti nekako flegmatičnim, kao da nevoljko odgovara na pitanja i da treba klještima izvlačiti odgovore iz njega. No, taj stav je Tribuson uspio zadržati otprilike pola minute nakon čega se raspričao pa su posjetitelji imali prilike čuti prave bisere. Osim toga, publika je mogla uživati i u ulomcima iz Dunava i Divlje plaže u interpretaciji dramskog umjetnika Zorana Čubrila.
Pođimo redom…
Kakvim smatrate odnos krimića i stvarnosti, pogotovo u svjetlu posljednjih događaja u našoj zemlji?
Tribuson: Tek sada je postalo jasno da smo, ni krivi ni dužni, u našim knjigama anticipirali mnogo toga. Meni je najčudnije bilo gledati na TV-u akciju Index i inspektore koji su nosali sve one silne kompjutere i printere, s obzirom da sam u jednom svom romanu imao gotovo istu situaciju. Pomislio sam 'Pobogu, ovi policajci su sigurno čitali moju knjigu'. Uostalom, možda je bolje ne pisati krimiće u ovo doba, jer ćemo svi završiti u policiji na informativnom razgovoru. Danas je crna kronika fantastičnija nego neki naši krimi romani.
U kakvoj situaciji su krimići u Hrvatskoj danas, s obzirom da ste vi prije više od trideset godina probijali led s tim žanrom?
Tribuson: Ipak je Pavličić bio taj koji je probijao led s knjigama poput Stroj za maglu, koje su stvarno bile vrh žanra. Moje knjige nikada nisu mogli upamtiti, pa ni kada sam za njih dobivao nagrade. Recimo, nagradu sam dobio za 'knjigu' Noćne lisice, iako sam napisao knjige Noćna smjena i Bijesne lisice.
Pavličić: Zanimljivo je da je u to doba prigovor bio da 'koji vrag mi uopće pišemo krimiće kada tako nečega uopće nema kod nas', dok je sada situacija potpuno izvrnuta, sada kao da prepisujemo stvarnost. No, sada je to postao žanr kao svaki drugi, mnogi pisci posežu za krimićem kao okvirom. Treba reći da je u 70-ima kritika uvijek tražila nekakvo opravdanje za taj žanr. Tako, kada bi pisali kritiku o nekom krimiću, kritici ne bi bilo kraja, rasprostirala bi se na tri strane i to samo zato što su u prve dvije iznosili neku vrstu teorije krimića kao opravdanje za bavljenje tako trivijalnom literaturom. No danas, hvala bogu, ipak više nije tako. 
Jesu li krimići sada postali tzv. 'stvarnosna proza'?
Tribuson: Krimić uvijek mora na neki način korespondirati sa stvarnošću, biti na neki način 'stvarnosna proza'. Meni su u tom smislu oduvijek bili nepodnošljivi povijesni krimići, čak i Umberto Eco, no 'ajde, on ima bar neke druge kvalitete, tako kažu…Stvar je u tome da pišem ono što bih sam volio čitati, a odrastao sam na krimiću. Iako, moja mama voli čitati moje priče pa se ponekad pitam…
Pavličić: Krimić je čudna ptica, jer mora biti vezan uz zbilju. Iako, treba reći da baš taj stvarnosni aspekt krimića zastarjeva, za razliku od njegove fantastične strane. Ljubav prema zbilji je ok, ako je umjerena, no često se u tome pretjeruje, pisci misle da izmišljaju toplu vodu.
Je li pisanje memoara na neki način generacijska stvar u okviru domaće književnosti?
Tribuson: Memoari su, čini mi se, isto stvar mode. Imam osjećaj da su svi pisali memoare. Zaboga, pa pisao sam ih i ja. Uvijek sam bio fasciniran Pagnolovim knjigama o odrastanju, kao i Tolstojem. No, to nam je svima prirođeno, mislim, odrastanje i sjećanje na doba našeg formiranja.
Pavličić: Iako, meni je neugodno kad ljudi misle da ja pišem autobiografski, mene je uvijek bilo sram pisati o sebi. Više pišem o nekom vremenu, kako se u nekom vremenu živjelo, recimo Slavonija 50-ih, nego o sebi.
Tribuson: Zadaća književnosti, sada i filma, je zabilježiti običan, pravi život na nekom mjestu u nekom vremenu, jer to povijest kao znanost neće na taj način.
Tribuson: Nikada nisam bio na nekoj književnoj večeri ili čitanju, a da nije spomenut Borges. Uvijek smo, što god radili, bili ’mladi hrvatski borgesovci’.
Pavličić: Osim toga, sjećam se da je jedno tvoje izdanje kompletno bačeno zato što je na naslovnici tiskano ime Goran Trbuljak umjesto Tribuson. Toliko smo bili poznati.
Tribuson: Da, a i kritike koje smo dobivali nisu bile sjajne. Sjećam se da sam dobio kritiku od Tenžere u Vjesniku koja je bila, blago rečeno, nepovoljna. Morao sam sakrivati danima Vjesnik da ga moja mama ne nađe.
Koliko se promijenila situacija od vaših početaka do danas u smislu recepcije, pa i čitanja uopće?
Tribuson: Neću reći ništa novo ako kažem da se raspalo veliko tržište, a zatim i cjelokupan knjižarski sustav. Danas se možda izdaje više knjiga, ali su puno manje naklade. Ali i atmosfera općenito se promijenila. Nekada su knjige bile opasne, zbog njih su zvonili telefoni u komitetima, knjige su imale po dva recenzenta baš zbog toga. Danas knjige nisu više opasne u tom smislu.
Pavličić: Ja sam ipak optimist!
Tribuson: Od sada neću ja više prvi odgovarat na pitanje. Ja nešto kažem, a on se (P.P.) uvijek nadoveže s nečim pametnijim i na taj način poentira.
Pavličić: Ma ne, želim reći, koliko god se mi uvijek žalili, stvari će se ipak iznivelirati. Pa recimo 70-ih je objavljivano kod nas od 6-8 romana godišnje, a danas od 50 - 60. Iako, ispada da je ipak najvažnije pitanje hoće li Nives Celzijus dobiti Kiklopa ili ne.
Raspalo se tržište, ali što je s čitateljstvom, je li se raspalo čitateljstvo?
Pavličić: Ne mislim da je, iako me brine situacija u školi, učenici ne čitaju dovoljno.
Tribuson: Država bi trebala ulagati u čitatelja, a ne u izdavače.
Pavličić: Ovo je zanimljivo: naklada knjiga u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća je bila oko 1000 primjeraka, dakle otprilike kao danas. Kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo.
Jeste nekad napisali nešto što niste poslije htjeli objaviti?
Tribuson: Samo jednom sam pisao o nečemu pa odustao, nakon nekoliko mjeseci. Naime, radnja se trebala dešavati u 17. stoljeću, ali su mi se dijalozi činili previše izvještačeni, nisu zvučali vjerodostojno.
Pavličić: Devedesetih sam pisao roman u kojem se glavnom liku pokvari auto negdje u Dalmatinskoj zagori, u blizini malog gradića. On ode u gradić, a stanovništvo grada su zapravo likovi iz hrvatske književnosti. No, na kraju sam odustao od toga, iako rukopis još negdje postoji.
Tribuson: Kad napišem knjigu, prestane me zanimati. Najgore mi je kad moram čitati svoj rukopis više puta, na primjer za scenarije. To je strašno. No, ionako redatelji na kraju sve promjene, čini mi se kad gledam film kao da sam promašio kino, jedva nešto prepoznam. Zaboga, pa i moja mlađa sestra kompletno sve promijeni. Kako se ti osjećaš kad pišeš (obraća se P.P.), misliš li u tim trenucima da to šta valja?
Pavličić: Pa da, inače ne bih mogao to sve izgurati do kraja.
Tribuson: Ja nikad nisam siguran kad pišem da li to išta vrijedi. Inače, upravo me Pavličić kao recenzent dovodi u očaj. Jednom smo imali gadnu svađu zato što mi je u knjizi pronašao trajekt Cres-Krk, kada on još nije postojao (što je Tribuson znao, s obzirom da ljetuje u Velom Lošinju gdje se dolazi upravo preko Cresa, op.a).
Koliko je za krimić važan naslov?
Tribuson: Nisu nevažni. Chandlerovi naslovi su gotovo svi metafora smrti.
Pavličić: Naslov mora biti privlačan, čak ne mora imati previše veze s pričom.
Tribuson: Za roman koji sam htio nazvati Peep-show urednik mi je rekao 'Nemoj, pa to nitko neće razumjeti'. Roman je na kraju dobio ime Zavirivanje, a u svim novinama je pisalo Zavarivanje. Kao, Tribuson izdao knjigu uputa za majstore. Evo, ovaj novi roman, Divlja plaža. Htio sam ga nazvati Izgubljene stvari, no to mi je zvučalo pre uelebekovski, pre pretenciozno. 
Upravo u trenucima kad su pisci govorili o naslovima, veliki natpis Booksa, koji je bio naslonjen na zid iza njih pao je na Pavličića. Dobro da se ništa ozbiljno nije dogodilo, jer možemo već zamisliti naslove u novinama tipa Slavni pisac stradao od naslova, ili Booksa nasrnula na Pavla Pavličića.
Pavličić: Moj san je bio da s Tribusonom otvorim dućan za spisateljske usluge, ono pišemo ljubavna pisma, prijeteća pisma, tuđe autobiografije, sve po narudžbi.
Tribuson: Lijepo je biti klasik, ali ni Pavličić ni ja nismo klasici. Tadija je bio klasik. Čim ga vidiš, kažeš 'eno ga, ide klasik!'. No tko zna, možda za desetak godina.
Pavličić: Ja mislim da zapravo nema više klasika, i to ne samo u književnosti, pogledajmo, na primjer, slikarstvo, svugdje je tako. Jednostavno, živimo u takvom vremenu. I to je ok!
Ovom optimističnom porukom 'klasika' završit ćemo priču o jednoj ugodnoj večeri u Booksi, iako je bilo tu još mnogo toga zanimljivog izgovoreno. I zato, sljedeći put obavezno dođite u Booksu na književnu večer.
