"Ljudi uglavnom nisu u pravu kada smatraju da stvarnost znači svakodnevni život, a da sve drugo nije stvarnost. U krajnjoj liniji, emocije, ideje i razmišljanja isto su tako stvarni kao svakodnevni događaji i mogu, isto tako, da izazovu svakodnevne događaje."
Jorge Louis Borges
Prije otprilike dva tjedna u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU otvorena je izložba pod nazivom Branimir Donat i vizualna poezija u organizaciji Kolekcije Marinko Sudac i supruge Branimira Donata, Zorke Zane. Riječ je o izuzetno zanimljivom događaju o kojem se nije previše pričalo izvan stručnih krugova, što zapravo i ne treba čuditi. Naime, vizualna poezija odnosno konkretna poezija čak su u periodu samoga vrhunca pomodnosti bile proglašavane formalističkom igrom intelektualnih snobova, a pravi pjesnici su se nerado upuštali u bilo kakvu vrstu veze s tim poetskim poljem.
Konkretna poezija nastala je sredinom prošlog stoljeća kao program brazilske grupe oko časopisa Noigandres, na osnovi koje je Švicarac Eugen Gomringer 1956. stvorio izraz konkretna poezija. Evo definicije konkretne poezije onako kako je jednom daje Branimir Donat: "Konkretna poezija racionalan je i generativan pokušaj programiranja znakovnih situacija s gnoseološkom funkcijom. Riječ je o tehnološki racionalnom, a u odnosu prema tradiciji poezije govornog iskustva ironičnom pokušaju brisanja granica između pjesništva govora, grafike, tipografije, teorije igre, tehnologije, kibernetike i metoda programiranja koje nas vodi prema jednoj novoj umjetnosti programiranja."
Konkretnom poezijom veoma su se često, i to ne samo u Hrvatskoj i drugim jugoslavenskim republikama, više bavili ljudi s backgroundom u vizualnim umjetnostima nego sami 'pjesnici', pa ćemo tako među njima naći mnogo slikara, arhitekata, dizajnera, ali i povjesničara umjetnosti. U svim periodima povijesti konkretizma mogle su se čuti ocjene kako je riječ o čistim cerebralnim konstrukcijama koje nemaju veze s 'pravom umjetnošću', teza jednako stupidna kao i sama karakterizacija umjetničkih djela cerebralnima. No, oni koji su konkretizam shvaćali kao 'cerebralnu manifestaciju' svoju su tezu argumentirali i činjenicom kako je među autorima konkretne odnosno vizualne poezije uvijek bilo i mnogo matematičara i fizičara. No, tako je nešto teško shvatiti baš kao što je teško shvatiti kako su neki kritičari odlazak Paula Valeryja s književne scene na dvadesetak godina kako bi se posvetio matematičkim proučavanjima našli bijegom od umjetnosti i poezije, nekim oblikom skoka iz bijelog šahovskog polja u crno polje. (Ako se već igramo takvim analogijama, možemo u tom smislu spomenuti i 'bijegove' Marcela Duchampa iz likovne umjetnosti na prostor čistog racija utjelovljenog u šahovskoj igri u kojoj je bio majstor internacionalne reputacije). Spominjanje Valeryja kad je riječ o konkretnoj poeziji možda nije najsretnije, iako mu je kao mladom pjesniku učitelj bio Stephane Mallarmé, pjesnik koji je na određen način svojom zbirkom Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj (Un Coup de Dés jamais n’abolira le Hasard) iz 1897. godine prokrčio put onome što će se više od pola stoljeća kasnije nazvati konkretnom poezijom. U ovoj epohalnoj knjizi grafička dispozicija pjesme po prvi put u modernoj umjetnosti postala je elementom od jednake važnosti kao i drugi poetski principi. Kod Mallarméa je bjelina na stranici između otisnutih stihova i između riječi postala jednako tako važna kao i sam tekst.
Ovu vrstu bjeline ili 'praznine' mogli bismo usporediti s eksperimentima koji su se u isto vrijeme dešavali na slikarskom polu francuske avangarde kraja 19. stoljeća, eksperimentima građanina Paula Cézannea. Ovaj slikar koji je na umjetnost 20. stoljeća utjecao više nego bilo koji drugi autor u to je vrijeme na svojim facetiranim kompozicijama pridavao jednaku važnost mjestima na grundiranom platnu koja nisu bila ispunjena bojama, bjelini koja je postala autentičnim konstruktivnim elementom. I kod Cézannea, baš kao i kod Mallarméa, bjelina unutar prostornog okvira, bilo da je riječ o rubu stranice ili rubu platna, nije nedostatak slikarske i tekstualne emanacije. To nije odsustvo boje ili riječi, to je prisustvo praznine.
****
Izložba Branimir Donat i vizualna poezija u Gliptoteci izravno upućuje na izložbu održanu u travnju 1969. godine, u danas nepostojećoj Galeriji Centar u Gundulićevoj ulici. Riječ je o izložbi koja je prije točno 42 godine održana pod nazivom 'Vizualna i konkretna poezija - fenomen suvremene epohe komunikacije', u katalogu nazvana i samo 'Vizualna poezija', a autor koje je bio Branimir Donat. Na toj Donatovoj izložbi sudjelovali su autori iz 11 zemalja, uključujući i jugoslavenske umjetnike. Na tadašnjoj izložbi od stranih autora izlagala su imena kao što su Bob Cobbing, Timm Ulrichs, Heinz Gappmayr, Luciano Caruso, Steve Christl, Pierre Garnier, Hans Clavin i Joseph Kosuth, dok su od jugoslavenskih pjesnika, uz samog Branimira Donata, bili zastupljeni Iztok Geister Plamen, Milenko Matanović, Matjaž Hanžek, V. K. Chubby, Zvonimir Balog, Ivan Slamnig i Josip Stošić. Sva ova imena zastupljena su i na izložbi koja je devetog travnja otvorena u zagrebačkoj Gliptoteci.
Uz to, u Gliptoteci su izložena i djela Atille Csernika, Katalin Ladik, Slavka Matkovića, Marka Pogačnika, Zorana Popovića, Bogdanke Poznanović, Tomaža Šalamuna, Ivana Volarića Fea, Vlade Marteka i Ante Vukova, a predstavljeni su i preteče konkretne poezije u domaćoj umjetnosti, prije svega Radovan Ivšić, autor znamenitog Narcisa.
Teško je vjerovati da će izložba Branimir Donat i vizualna poezija u Gliptoteci promijeniti bilo što u odnosu prema konkretnoj poeziji, koja je u vremenu dominacije 'stvarnosnog', stvarnosnosti i ostali stvarnih stvari gurnuta potpuno na marginu. Zato ćete, ako i odete kojim slučajem u Gliptoteku gotovo sigurno dva sata šetati izložbom bez da ugledate drugo živo biće, osim onih na fotografijama.
Neven Svilar
