Često se može čuti pitanje što bi se dogodilo s umjetnošću romana u Hrvatskoj da je kojim slučajem Isušena kaljuža Janka Polića Kamova objavljena nakon što ju je autor dovršio, dakle prije stotinjak godina, a ne punih pedeset godina kasnije, 1957. godine.
Koliko god to pitanje mučilo književne povjesničare, odgovor je vjerojatno – ništa. Ili bolje – ništa posebno. Jer Isušena kaljuža bi, moguće je, imala isti utjecaj kao što je Kamovljeva poezija imala na pjesništvo oko 1910. godine. A to je mali ili nikakav. Jer sav bijes Kamova i njegovo psovanje i pljuvanje nije imalo niti približno jak utjecaj kao jedan jedini hračak čovjeka koji je bio Gaj Petronije Arbitar naše poezije tog vremena. Matošev palac dolje bio je dovoljan da se Kamova ne uzima za ozbiljno, baš kao što bi se možebitno dogodilo i s njegovim romanom.
Pa ipak, jesu li pitanja o tome što bi se dogodilo da je Isušena kaljuža objavljena 1911. godine besmislena? Nikako. A pitanjem tekstualnog determinističkog kaosa ne bave se samo teoretičari književnosti i povjesničari. Ono je bilo od izuzetnog interesa i jednom piscu rođenom samo devet mjeseci nakon Kamova, u švicarskom Neuchâtelu. Taj pisac je Blaise Cendrars. Ono što se desilo Kamovu i Isušenoj kaljuži koja je pedeset godina ostala čamiti u jednoj ladici, Cendrars je radio namjerno. Pjesnik je neke pjesme čuvao godinama zaključane u ladicama bez namjere da ih objavi, i to zato što ga je zanimalo kojim će putem krenuti francuska poezija bez utjecaja njegovih pjesama.
****
Pedesetu obljetnicu Cendrarsove smrti ove godine obilježila je i francuska vlada. Baš kao što će sljedeće godine obilježiti veliku obljetnicu još jednog Švicarca, koji je poput Cendrarsa postao dijelom francuske književnosti – dvjestotu obljetnicu rođenja Jean-Jacquesa Rousseaua. Francuzi, naime, imaju instituciju tzv. Celebrations nationales, gdje svake godine francuska vlada objavljuje popis velikana čije se obljetnice obilježavaju te godine: to je dugotrajan i pažljiv postupak gdje prosudbena komisija u kojoj sudjeluje više uglednih francuskih intelektualaca i znanstvenika odabire imena čije će se velike obljetnice slaviti, a prigodno se objavljuje i knjiga u deset tisuća primjeraka s predgovorom francuskog ministra kulture. Početkom ove godine već smo pisali o ovom fenomenu, i to povodom skandala koji je nastao nakon što se među piscima čije su se obljetnice obilježavale našao i Louis-Ferdinand Céline, što je razbjesnilo udruge francuskih Židova, nakon čega je Céline ipak maknut s liste. Iste godine kad je umro Louis-Ferdinand Céline umro je i Blaise Cendrars, jedan od najvažnijih modernističkih pjesnika francuskog jezika.
****
Utjecaj Cendrarsa na modernističku poeziju danas je možda i pomalo podcijenjen. Dok se Guillaumea Apollinairea slavi kao pionira i protektora nebrojenih izama koji su nastajali iz dana u dan u periodu od 1910. do 1918. godine, Cendrars se danas u antologijama često tek uzgred spominje. No, utjecaj ovog naturaliziranog pjesnika na francusku, ali i europsku avangardnu poeziju je ogroman, baš kao i utjecaj na samog Apollinairea.
Cendrarsove pjesme, koliko god se pjesnik služio modernističkom pjesničkom aparaturom uključujući primjenu transpozicije iz različitih medija u poeziju, kolažiranjem, ali i nekom vrstom akrobatske montaže, uvijek zadržavaju nešto od impresionističke ljepote ranije pjesničke generacije. Iz toga proizlazi Cendrarsova idiosinkratička poezija, s neizostavnim ritmom koji je kao eklektična kombinacija futurizma i tradicije od Baudelairea do Apollinairea. Koliko god Cendrars i Apollinaire međusobno utjecali jedan na drugoga, Cendrars će uvijek težiti gogenovskom bijegu. Njegova je poezija putovanja, onog konkretnog ali i putovanja duha i njegovi ritmovi uvijek mogu stajati pored vizualne poezije jednog Carinika Rousseaua. Baš kao što mogu biti ukomponirani uz slike Franza Marca. Kao i Roberta Delaunaya.
****
Cendrars kao 17-godišnjak odlazi u Rusiju, gdje u St Petersburgu radi za jednog švicarskog proizvođača satova. Tamo ostaje tri godine, nakon čega se vraća u Švicarsku i kratkotrajno boravi u Parizu, da bi 1911. otišao u New York gdje piše stihove o tom gradu. Vraća se u Pariz 1912. kao pravi pjesnik te se odmah počinje družiti s krugom avangardnih umjetnika kao što su Chagall, Léger, Modigliani, Archipenko, Apollinaire, Cocteau, Robert i Sonia Delaunay, koja radi slikarsku pratnju Cendrarsovoj dugoj poemi iz 1913. Prose du Transsibérien et de la petite Jeanne de France. Cendrars je komponira tada već dobro poznatim narativnim stilom, a neki ovu poemu nazivaju i prvom simultanom poezijom. Cendrars i par Delauney postaju neizostavnim dijelom pariškog noćnog života zajedno s Arthurom Cravanom, izgubljenim nećakom Oscara Wildea i mitskom figurom Pariza tog vremena. To nije dobro prošlo kod Apollinairea koji mrzi Cravana zato što je ovaj u prvom broju svog anarhističkog časopisa Maintenant! (Sada!), uz sliku Apollinairove družice Marie Laurencin napisao kako "vas nagoni da je dobro pojebete" (na što je njezin ljubavnik Guillaume Apollinaire pobjesnio i izazvao ga na dvoboj koji se ipak nikad nije dogodio – obojica su umrli par godina kasnije, 1918.).
Cendrarsova poezija bliska je slikarskim eksperimentima koji su dolazili iz Montparnassea tog vremena, od Delaunaya do Légera, među kojima su i njegove revolucionarne kratke pjesme pod nazivom 19 elastičnih pjesama (napisane prije rata a objavljene 1919.). S Légerom ga veže cjeloživotno prijateljstvo (nekoliko godina prije smrti Cendrars s Légerom radi na umjetničkoj knjizi, no prije svršetka projekta slikar umire).
Cendrars se kao dobrovoljac prijavljuje u rat 1914. godine, iz kojeg se kao i Apollinaire vraća ranjen. U borbi u pokrajini Champagne 1915. ostaje bez desne ruke i mora ponovno učiti pisati lijevom dok se oporavlja u sobi u kojoj je murale oslikao Picasso. Svoja iskustva u ratu opisuje u knjigama La Main Coupée (Odsječena ruka) i J'ai Tué (Ubijao sam).
Bezruki Cendrars u potpunoj besparici luta Parizom i čita poeziju, druži se s kompozitorima Erikom Satiem i Franciscom Poulencom. Georges Braque mu oslikava Alfa Romeo s kojim Cendrars kasnije odlazi na putovanja po prašumama južne hemisfere, što opisuje u svojim pjesmama. U Parizu upoznaje Henryja Millera koji ga idolizira kao pisca. Jedan od njegovih najboljih prijatelja Amadeo Modigliani radi njegov portret 1918. godine.
****
Nakon burnih pariških godina Cendrars 1917. odlazi živjeti na selo sa suprugom Félom i dvojicom malenih sinova i piše nadrealne, ako još ne i nadrealističke stihove. Poglavlje mjesečno njegova vizionarskog L`Eubagea donosi mu 100 franaka po primjerku od Jacquesa Douceta, kolekcionara koji prikuplja avangardne rukopise po Francuskoj. Uz muziku i slikarstvo zanima ga i kinematografija i odlazi u Cannes kako bi radio na filmu. S Abelom Ganceom snima J`accuse, za čiju je završnu scenu okupio brojne ratne invalide: scena pokazuje vojne invalide koji se vraćaju s fronte i unose se društvu u lice. Zbog tog se aspekta Cendrars možda i odlučuje na odlazak iz Pariza s obzirom da su mu se ogadili anarhisti koji su pobjegli od rata i pacifisti dadaisti, poput Tristana Tzare i Cravana.
Cendrars se sve više posvećuje filmu - asistent je režije u filmu La Rue, Abela Gancea, za koji je Honegger radio muziku. Poznat kao odličan poznavatelj afričke kulture piše scenarij za Milhaudov film Stvaranje Svijeta, za koji scenografiju i kostime radi Léger, dok drugi scenarij, na kojem su radili i Satie i Picabia, ostaje u rukopisu. Picabia izbacuje Cendrarsa koji se ne odlučuje na sukob već odlazi u Južnu Ameriku. Tamo ga brazilski modernisti toplo dočekuju kao zvijezdu pariške avangarde. Cendrars putuje prašumama Brazila koje natapaju njegovu poeziju. No, zbog financijskih razloga prestaje pisati poeziju 1925. te piše romane i kratku prozu.
(Blaise Cendrars i Fernad Léger , La Fin du monde)
****
Drugi svjetski rat donosi tragedije. U Africi pogiba njegov sin, a umire mu i supruga. Gestapo Cendrarsa koji bježi proglašava 'židovskim piscem 'francuske ekspresije''. Nakon rata završava njegov život perpetualnih putovanja. Godine 1950. vraća se u Pariz zauvijek. Izdaju se reizdanja njegovih ranijih radova, sabrana poezija; radi na predgovorima, intervjuima, na proznim djelima, a piše i radio-drame te radi na seriji u trinaest nastavaka za Francuski radio Blaise Cendrars vous parle, koja je kasnije objavljena kao knjiga.
Godine 1956. nakon duge stanke piše detektivski roman bez klasičnog raspleta Emmène-moi au bout du monde !…(Na kraju svijeta), no iste godine dobiva prvi srčani udar zbog kojeg ostaje djelomično paraliziran te prestaje pisati. Umire 1961. u sedamdeset i trećoj godini.
Neven Svilar
