Subota
13.07.2019.

Traganje za zecom




Extra_large_screen_2x
A+ A-


Lana Bastašić, Uhvati zeca, Buybook, 2019

Uhvati zeca naziv je prvog romana mlade književnice Lane Bastašić. Bastašić (1986.) je rođena u Zagrebu, odrasla u Banja Luci, a živi u Barseloni gdje uređuje književni časopis Carn de cap i vodi školu književnosti Escola Bloom. Upoznali smo je kroz njene zbirke Trajni pigmenti i Vatrometi, poetsku zbirku Naivni triptih o Bosni i umiranju, knjigu za djecu Nastja crta sunce, te dramu Bajka koju idiot priča.

Do romana Uhvati zeca, koji je 2018. objavljen u Beogradu, o njenom književnom djelu i radu vrlo malo se znalo, kao što je to slučaj sa većinom mladih autora i autorica koje društvo ne prepoznaje, a još rjeđe priznaje. No, ona je uspjela privući pažnju i osigurati svoje mjesto na regionalnoj književnoj sceni i to upravo pomenutim romanom čijoj vrijednosti svjedoči i nominacija za 65. NIN-ovu književnu nagradu za najbolju knjigu iz 2018. godine.

Roman donosi priču o ženskom prijateljstvu o kojem nam pripovijeda pripovjedačica Sara u prvom licu. Radnja romana se odvija na putu od Dablina, preko Zagreba, Mostara, Banja Luke do Beča. Na putovanje kreće zbog telefonskog poziva stare prijateljice Lejle koja joj kaže: "Saro, Armin je u Beču." Pored pitanja ženskog identiteta i ženskih međuodnosa, roman se dotiče i tema rata i jezika, te jezičkog identiteta, ali ne direktno i ne na način na koji smo već svikli, koji nam je uvelike i dosadio. Rat je podloga romana, kao sjeme iz kojeg proklija biljka vodeći vlastiti život nevezan za to sjeme, ali istovremeno toliko utkan i isprepleten da od njega ne može pobjeći. Tako je rat, a uz njega i jezik, sastavni dio identiteta protagonistica, neodvojiv. Rat, odnosno nesretni slučaj koji se desio zbog rata (nestanak Armina) jeste glavni uzročnik ponovnog susreta prijateljica i njihovog neobičnog putovanja. Stoga, iako ne tako očito, iako se sama radnja romana ne odvija u okviru rata, ovo jeste ženski ratni roman.

Roman ima dvanaest poglavlja od kojih svako, osim posljednjeg, ima dva dijela. Prvi dio poglavlja se odnosi na ono što se dešava u datom trenutku, dakle u sadašnjosti, dok je drugi dio poglavlja retrospektivna epizoda. Ispreplićući te dvije narativne vremenske linije, autorica nas upoznaje s protagonisticama odraslim u haosu devedesetih, njihovom zajedničkom prošlošću i njihovom sadašnjošću. Služeći se okvirom putovanja, te kroz simbole (zeca – jednog živog, bijelog i drugog naslikanog, Direrovog, neživog, ali i nemrtvog; menstruacije, mraka koji se nadvio nad Bosnom, itd.), autorica pred nama prostire ne samo tek sporadičnu priču o odnosu dvaju žena – prijateljstvu, nego propituje (i potiče na propitivanje) Ženu kao nju samu, ženski identitet i žensku poziciju u jednom okruženju.

Bastašić to čini kroz dva uvjerljiva i realistična lika, dvije protagnostice, Saru i Lejlu, smještajući ih u osjetljiv vremenski period i u situacije ključne za konstruiranje identiteta. Iako su protagonistice uvjerljivo prikazane, treba napomenuti da Bastašić to čini prilično manihejski, jednoplošno, bez dovoljno nijansiranja prikazujući ih kao dvije krajnosti. S početka romana upoznajemo ih kao odrasle, fomirane ličnosti. Sara živi u Dablinu, svoj život dijeli s Majklom u stanu bez zavjesa, gledajući golog komšiju i vodeći računa o jednom avokadu. Lejla živi u Mostaru, udata za izvjesnog Dinu. Potom slijedi niz retrospektivnih epizoda iz kojih saznajemo o njihovom prijateljstvu. Iskustvo i prijateljstvo koje dijele počinje od prvog dana osnovne škole kada su njih dvije jedine koje ne plaču na ulazu u školu, koje se ne plaše rastanka sa majkama. Tačnije, Lejla je jedina koja ne plače, koja se ne plaši. Sara se uspijeva suzdržati upravo zbog Lejline stamenosti i hipnotizirajućeg pogleda. Nastavak tog dana odvija se u učionici gdje su izložili svoje papirne lutke koje su predstavljale njih same. Svi su svoje lutke ukrasili i obojili, svi osim Lejle.

"Ono čega se sjećam jeste papirna lutka koju si donijela u školu, tvoja Lejla. Bila je bijela, isječena, od tvrde hartije za akvarele. Nisi joj nacrtala ni oči, ni usne, ni nos. Nisi joj odsjekla tijelo tako da se širi u suknju; nisi joj dodala nijedan detalj." (str. 63.)

Nakon Lejlinog odgovora da je to samo koža i da ne nosi istu odjeću svaki dan, Sara se stidjela svoje šarene lutke, njenog sjaja i cvijeta, bila joj je glupa i pretjerana. Već od tog trenutka jasna je razlika između njih dvije koja će se kasnije, danima i godinama, samo produbljivati i postajati veća. Tokom odrastanja jedna je tipična djevojčica iskovana u patrijarahatu, a druga tipična buntovnica, rušiteljica patrijarhata. Nasuprot Lejlinoj opuštenosti, buntovnosti i vedrini stoji Sarin oprez, poslušnost i želja za sigurnošću, ali i želja da bude poput Lejle jer je ona uvijek jedan korak ispred. Uvijek je brža, mudrija, zanimljivija od Sare, a Sara je tik iza nje, pokušava uhvatiti korak s njom, baš poput Alise za bijelim zecom. Lejla je Sarin bijeli zec. Slučaj je sličan i sa prvom menstruacijom koju je, naravno, Lejla prva dobila, a Sara se ponovo osjećala kao da zaostaje, kao da su joj neke tajne skrivene i nedokučive.

"U tvom je držanju bilo neke nedodirljive mudrosti pred kojom se podrazumijevalo da ti vodiš, a ja pratim, kao da smo pripadale različitim redovima primata. Krv ti je dala moć nad svim našim odlukama – gdje da idemo, šta da radimo i kako da se ponašamo." (str. 44.)

Godinama poslije, kada Sara dođe po Lejlu u Mostar, njihove "uloge" su zamijenjene. Lejla, nekad buntovnica, sad je izblajhana plavuša s modricama koja pravo lice otkiva u autu presvlačeći se u "šorc i minijaturnu majicu" (str. 59.) daleko od očiju Dine, njenog muža. Sara, nekadašnja djevojčica sva od patrijarhalnih manira, sada je emancipirana, staložena žena kojoj brak i povinovanje muškoj želji nije primarni životni cilj.

Za prvu menstruaciju veže se i novo Lejlino ime. Lejla Begić je postala Lela Berić. Imala je pravo postati i biti neko drugi što je i Sara željela. Željela je novo ime – Dženet, ali majka joj je zabranila da to spominje jer to je muslimansko ime – zbog toga se kosti lome. Zbog toga je Lejla postala Lela, zbog toga je Armin postao Marko, zbog toga je Armin i nestao. Upravo u ovom mijenanju imena, prisilnom "mijenjanju" identiteta, vidljivo je prisustvo ratnog užasa, a što nije dovoljno produbljeno i problematizirano u romanu.

S obzirom na to da je Armin, kasnije Marko, ključan za Lejlino i Sarino putovanje, nužno je skrenuti pažnju i na njegov prikaz u romanu. Armin je Lejlin stariji brat koji je nestao nakon slučaja sa uginućem pasa u ulici. Sara ga je vidjela tek nekoliko puta. Na Lejlinom rođendanu kada mu je ona rekla da joj je najdraža knjiga Ostrvo s blagom i još jednom, u dvorištu kada joj je odvezao rep.

"Nadvio se iznad mene kao drvo. Povukao je moju veliku znojnicu i odvezao mi rep. Bio je nježan – kao da mu nije bio prvi put da to radi. Kosa mi se stropoštala oko glave. A ja sam pomislila kako nemam dvanaest godina, nego sto dvanaest godina, i kako sam cijeli taj vijek provela čekajući da mi Armin Begić raspusti kosu." (str. 50.)

S obzirom na to da je njegov lik svojevrstan okidač za putovanje, bez kojeg ne bi bilo ni romana, lik Armina bi trebao biti dosta uvjerljiviji. Međutim, on je tek ovlaš predstavljen, skiciran. Kroz cijeli roman autorica Arminov lik dovodi u simboličnu vezu sa zecom, naslikanim Direrovim zecom koji se razlikuje od onog živog, neuhvatljivog, zeca u pokretu kojeg vezuje za Lejlu. Armin je nestao, ali Armin nije mrtav kao ni Direrov zec koji je neživ, ali i nemrtav. Uhvaćen je i uramljen u stanju mirovanja. Ta simbolika, reference na zeca kojeg Alisa prati u zemlju čuda i sva značenja koja on nosi sobom su fantastična zamisao koja nije sasvim najbolje izvedena, ali svakako plijeni i zaslužuje pažnju. No untaoč toj ne sasvim jasnoj vezi Armina i zeca, koja je možda nedokučiva samo meni, ali ne i drugima, roman je izuzetno osvježenje. Slojevit i višeznačan donosi puno više od onog što stane u ove redove. Još jedna referenca na Alisu u zemlji čuda, u kontekstu ženskih međuodnosa, jeste i Sarina posjeta majci.

"Umjesto svoje majke vidjela sam jednoličnu hrpu sala na čijem se vrhu nazirao tanki busen plave kose i dva mala oka pod namrštenim čelom. Bila je izobličena." (str. 122.)

Sara je krišom iz grma posmatrala ženu koja joj je bila majka, ženu koja joj je napravila sjajnu, upadljivu lutku od papira, ženu koja joj nije dozvolila da promijeni ime, koja joj nije ništa rekla o menstruaciji, koja je na nju gledala kao na kćerku načelnika policije, koja je u tom trenutku vikala kućnoj pomoćnici: "Odsijeci im glave!" Referirajući na zlu kraljicu, Sara je majku doživljavala, ako ne sasvim zlom, a onda stranom i nepoznatom koja joj nije pokazala kako biti svojom- kako biti, uopće. Lejla je, u tom proputovanju, također posjetila svoju majku, ali je ona ostala u sjeni, kao nevidljiva, tek usputna. Izostavljajući majke, odnosno gradeći njihov lik i utjecaj na rubovima, autorica je stavila u fokus žensko prijateljstvo i pokazala koliko je ono kompleksno i važno u okviru onog što stoji pod nazivnikom žensko iskustvo.

Osim aktuelne i zanimljive teme, višeznačne simbolike, simboličkog sumraka iznad Bosne, zanimljivih likova i referenci na Alisu u zemlji čuda, roman se ističe i neobičnom formom. Roman, naime, ne završava. Posljednja rečenica nije posljednja rečenica. Nadovezuje se, odnosno, nastavlja se na prvoj stranici romana čime se aludira na vječiti krug, na nepostojanje početka i kraja ili, makar, na nemogućnost određenja tih dvaju krajnosti.

Pored svih sitnih nedostataka, roman je izniman biser, vrijedan čitanja i analize, osobito u kontekstu regionalnog ženskog književnog stvaralaštva koje je oduvijek na margini, nevidljivo, u zoni sumraka, a koje je dodatno oštećeno tom odrednicom ženskog pisma koje autoricama i njihovim djelima nimalo ne pomaže da se konstituiraju, da zavrijede pažnju i prostor. Ovaj roman, a ni sama autorica, ne pokazuje tendenciju razdvajanja ženske od muške književnosti niti davanja prednosti ženskom naspram muškog, i obrnuto, ali sa temama i načinom na koji progovara o istim, itekako je bitan u kontekstu afirmacije ženskog autorstva.

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.