Četvrtak
18.10.2018.

Hotel kraj pruge




Extra_large_zippo
Foto: Brandon Ungar / Flickr
A+ A-
Volio sam slušati kako čita. Nije čitala na glas, ne, to nikada, ne bih to izdržao. Prekrižila bi noge ili se bolje namjestila u plavoj fotelji sobe našeg uobičajenog hotela i svila njezine spavaćice bi zašuškala. Povremeno je uzdahnula ili pročistila grlo, prošla rukom kroz svoju dugu kosu. Bila je sijeda. Već par godina. Kao i ja uostalom. Sijed, ćelav, ispijen. Nokti desne ruke žuti od nikotina, a koža suha, umrljana pjegama, staračkim pjegama. A ona? Činilo mi se da se svake godine vraća sve ljepša. Sve opuštenija. Kao da se uz poneku boru i kilu više osjećala sve komotnije u vlastitoj koži. Prije tri godine je prestala bojati kosu, prije pet iscrtavati oči crnom olovkom. Ruž je i dalje nosila no sumnjao sam da je jedini razlog tome bila jedna moja zabilješka od prije više godina, na dan kada sam na već opranoj i ispeglanoj košulji našao blijedo-ružičasti trag susreta od kojeg je tada već prošlo više tjedana.
 
Držeći rokovnik s obje ruke čitala je od kraja, od jučerašnje zabilješke kašnjenja polaska vlaka kojim sam stigao. Uvijek je kretala od kraja i stranicu po stranicu listala kroz proteklu godinu dana mog života.
 
"Posadio si grm ogrozda? Ti? Otkrivaš čari vrta pod stare dane? Još ćeš krenuti kiseliti kupus u podrumu kao pravi profesor u penziji…”
 
Ja bih šutio, pušio, gledao kroz prozor na prugu kojom je svake godine prolazio sve manji broj vlakova. Uostalom, i ona je već godinama dolazila avionom i uzimala taksi do hotela.
 
"Zavidim ti na unučici… napokon umjetnica u obitelji. Moji hahari… nogomet i samo nogomet. Kad nisu svaki na svom mobitelu. Najmlađi možda još povremeno i pročita kakav strip, ali…”
 
Sažimala bi banalnu rutinu moje svakodnevice, sada rjeđe obroke s prijateljima i odlaske na izložbe, češće sate pred televizorom i posjete zubaru, i otkrivala uvijek nešto što sam ne bih primijetio.
 
"Ptice. Češće spominješ ptice… Kos na prozorskoj klupici, vrane na željezničkoj stanici, agresivni vrapci kraj kontejnera sa smećem… Pišeš li nešto novo?”
 
Fotelja je bila nova. Odnosno, još prošle godine je na njezinom mjestu bila neka druga fotelja, presvučena crnim skajem koji je škripao pod njezinim bedrima. Ranije su zidovi soba bili oblijepljeni tapetama, s uzorkom cvijeća, pa još prije koju godinu drugima, na pruge. Ali tapete više nisu bile u modi. Prije se moglo nazvati recepciju usred noći i naručiti piće u sobu. Sada je restoran nudio doručak "na principu samoposluživanja”.
 
Cigareta mi je dogorjela u ruci. Ionako sam je držao samo da bih imao izliku stajati kraj prozora, gledati prugu i vlakove. I slušati je.
 
"Bio si u Grčkoj. Divno! Sjećaš li se onog asyrtika kojeg smo pili uz večeru jedne godine?”
 
Sjećao sam se. Te godine svibanj je bio iznimno topao i večerali smo na terasi restorana kao da je kasno ljeto. Ona sa šalom koji joj je padao s otkrivenih ramena, sandalama s izrazito visokom petom u kojima je odvažnije koračala. Mlada, opijena vinom, rumena i nasmijana. Trčali smo držeći se za ruke kroz hodnik hotela do sobe kao nestašna djeca. Odlazila je ranim vlakom. Tog jutra sam je ispratio na peron, čvrsto zagrlio i umalo pokleknuo pred predstojećom godinom koja mi se činila predugom. Umalo.
 
Bučan prolazak duže kompozicije teretnih vagona natjerao ju je da podigne glas.
 
"Ja sam prestala putovati. Povremeno me još pozovu na neki simpozij, ali i toga je manje. Neka. Naputovala sam se radi karijere, sada putujem samo iz gušta. Imam jednog divnog doktoranda, njega šaljem svuda. Nije baš kreativan, ali je uporan, možda izdrži svu tu birokraciju naše vrle institucije.”
 
I uvijek sam znao kada bi njezino čitanje stiglo do početka, do stranice koju sam ispisao već u vlaku kojim sam se vraćao kući s našeg prošlogodišnjeg vikenda. Dah bi joj zadrhtao. Samo na tren. Jedva čujno. Da taj znak nisam čekao možda ga ne bih niti primijetio.
 
"Moram se odjenuti. Imam naručen taksi za nekih sat vremena. Stignemo popiti još jednu kavu prije puta, hm?”
 
Kimnuo sam glavom u strahu da će me glas izdati. Da, stignemo popiti još jednu kavu zajedno.
 
U koferu je već bio spreman novi rokovnik.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.