Srijeda
23.09.2009.

Zoltán Kõrösi




Extra_large_zoltan_korosi
A+ A-

Slučaj se zapravo nije zbio u Vácu, nego nasred Dunava, negdje između Váca i nasuprotne Sentandrejske ade. Smrkavalo se, zapravo bila je već večer, pred polazak zadnje skele s pristaništa kod Váca. Bila je to ona kasnoljetna vrsta smrkavanja kad se ni lahor ne miče, a izgleda da se u naglom zahladnjenju s vode počinje dizati para, pa se rijeka gotovo stapa s mrakom koji se naglo spušta, uslijed čega čovjek vidi samo korak-dva ispred sebe, dok polutama postaje neprobojnom i zamara oči. 

Skela je odmicala polako i dašćući, s uključenim reflektorima, prema obali otoka. Vozači automobila, pješaci i biciklisti zurili su u vodu i iščekivali pristajanje.

I, kako pričaju, odjednom je s desne strane skele, odnekud sprijeda, odjeknuo nečiji krik. I oni, koji su skrenuli pogledom u tom smjeru, a zatim i drugi, koji su tek poslije pohrlili do željezne ograde, vidjeli su da im se odozdo, iz smjera riječne struje, ispod vode približava nekakvo svjetlo. Dapače, što im se više primicalo, primjećivalo se da se ne radi samo o jednom nego o više svjetala, da su to nekakva čudna, žućkastozelena lelujava svjetla koja se razmiču i ponovno priljubljuju jedno uz drugo, pa ih nije moguće prebrajati. A kada su doplovili posve blizu skeli, svi su se, i vozači, koji su izišli iz svojih auta, a i mornari, nagnuli preko ograde, pa je odjednom postalo jasno da ta svjetla nisu nikakve svjetiljke ili odsjaj zvijezda, niti zbunjujući refleksi, nego, o da, bilo je posve očito, da su ta svjetla pod vodom živa i da se doista miču. Samo to nisu bile nikakve ribe, jer nisu imale ni ljuske a ni peraje, nego dojenčad, bogme, ljudska je mladunčad lebdjela, gnjurila i plivala sa strujom, a pritom nije bilo dovoljno da se kreće pod vodom, nego je povrh svega isijavala i ona žućkastozelena svjetla koja su se izbliza činila više plavima; bili su to maleni, posve sićušni ljudi, poput roja čudnovatih riba. A kad su dječica stigla do skele i uronila ispod njezina dna, putnici i mornari potrčali su na drugu stranu da vide kada će opet izroniti. U međuvremenu nisu od zaprepaštenja mogli ništa izustiti, samo su zurili u vodu s koje se dizala para, i onda ih tamo ugledali: neka su plivala leđno, pa se jasno moglo vidjeti da su im oči otvorene, dapače, da se čak i smiješe, kao da i odmahuju ručicama, da su to maleni dječaci i djevojčice bez odjeće, a koža im tako svjetlila da je i voda oko njih sva zablistala.

I kako su se udaljavala niz struju, bila su sve dalje i dalje od skele, više im se ni obrisi nisu jasno nazirali, samo im se razaznavalo svjetlo, ono žućkastozeleno čudnovato njihanje pod vodom; no ubrzo čak ni to, ostao je samo sparan zrak, mračna rijeka, dahtanje motora skele koje kao da je postajalo glasnijim u toj tišini, i ona dva reflektora što su ih uzalud okretali u onome smjeru, jer se tamo više ništa nije micalo.

Međutim, nitko se nije oglasio, nego je, tek kada je skela pristala i preko spuštene željezne ploče zakotrljali se i sišli prvi automobili, netko rekao da tko zna, možda su već dospjela pred Budimpeštu. I tko zna dokle će otplivati. Možda čak do samoga mora. Ili još dalje, jer se možda ni ne mogu zaustaviti.

I onda je otišao i zadnji putnik, noć se spustila, zasjao Mjesec, jer je gore neki vjetar po svemu sudeći otpuhao oblake pa su se vidjele i zvijezde, samo je rijeka, samo je Dunav ostao taman i  samo se čas s ove, čas s one strane čulo zapljuskivanje valova o kamenje na obali.

S mađarskog prevela Xenia Detoni

Zoltán Kõrösi urednik je budimpeštanskog online časopisa Litera, književnik i suradnik kluba Nyitott Mûhely (Otvoreni klub) iz Budimpešte. 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.