Ponedjeljak
16.10.2017.

Brat




Extra_large_jakov
Jakov Gotovac Borčić (Foto: Davor Konjikušić / Booksa )
A+ A-
Kratka priča Brat nastala je u sklopu programa Kronike iz Martićeve o ljudima iz Booksine lokalne zajednice. Priču je inspirirao naš dragi Jakov Gotovac BorčićUz ovu i ostale priče, u klubu nas očekuje izlaganje fotografija Davora Konjikušića.

***

Kada sam je ugledao na ulici, bila je odjevena u poderane traperice i običnu bijelu majicu koja joj je otkrivala pupak. Nije to bio lijep pupak; naprotiv, tkivo se ispupčilo kao gumb. Za njom se vukao dječačić koji joj je mogao biti mlađi brat, ali i neko dijete koje je pokupila usput. Takav je njezin duh. Okuplja oko sebe, a kada joj sve to dosadi, ode na neko samotno mjesto i kuje planove u koje može vjerovati samo osoba njezina kalibra. Nikada nisam bio siguran ostvaruje li svoje zamisli ili tako samo preživljava. Jednom je recimo zamislila da će prohodati rutom kojom je prošao Aleksandar Veliki. Velika su to prostranstva, rekao sam joj. Moraš imati ljude za to, prijevozna sredstva, ne možeš to u japankama i ruksaku prelaziti. Čuo sam da se pred drugima smijala kako sam je savjetovao. Ja koji nikada nisam otišao iz ovoga grada. Koji nisam znao nijedan strani jezik. Koji nisam imao prijatelje u inozemstvu. Otišla je u Grčku to ljeto, na otok gdje je Cohen upoznao Marianne. 
 
Slijedio sam je neko vrijeme kroz grad, a onda sam obeshrabren odustao. Ne zato što sam vjerovao da je put neće odvesti na zanimljivo mjesto, da joj se na ulici neće dogoditi nešto poticajno i nevjerojatno, nego jer nisam želio biti u tome stanju uma. Ona vodi, a ja je slijedim. Još k tome: ona ne zna da sam iza nje. To je previše. Nisam želio biti nečiji sljedbenik. Nisam želio tu submisivnu ulogu za sebe. 
 
Sjeo sam i počeo razmišljati: volio sam biti s ljudima i uvijek kada sam bio dobar prema njima, dobrota se vraćala. Čak i onda kada netko nije želio prihvatiti moju dobrotu, ona bi nenadano došla od nekog drugoga, iako možda nisam bio spreman ili dovoljno snalažljiv da je primim. Sve se odvijalo periodično, u nekim krugovima, po nekim nevidljivim zakonitostima. 
 
– Bok – spopala me je njezina pojava. – Promatraš ljude?
– Sanjarim. Htio sam sjesti u Booksu i malo ubiti oko. Ili popiti kavicu.
– Mogu li ti se pridružiti?
– Kako hoćeš – odgovorio sam bez oduševljenja. - Gdje ti je onaj dječak?
– Koji dječak? 
 
Koračali smo kao ljudi koji se slabo poznaju, a zaglavili su u prostoru tišine. Znalo je to biti neugodno. A ja sam joj zamjerao i kažnjavao je šutnjom. Bio sam takav čovjek. Svakoga tko bi me emotivno dotukao, ucjenjivao sam tišinom, distancom, nisam mu htio dati sebe onako kako sam to činio prije. Ljudi nisu voljeli tu moju crtu, ali ja nisam mogao protiv nje; svi u mojoj obitelji bili su takvi. 
 
Sada sam pak htio da vidi da je ne gledam kao prije, da nisam sklon njezinim radnjama; tako da sam s radošću držao jezik za zubima. Njoj naprotiv nije bilo važno jesmo li u dobrom ili lošem odnosu. Klizala je prstom po mobitelu i svako malo podizala sunčane naočale koje su joj padale niz nos. Bila je daleko, ali slutio sam da ne razmišlja ni o čemu posebno. Jednostavno je bila zatvorena u sebe. Pomalo i površna. 
 
– Brata nemaš, je li? – upitao sam naposljetku kako bih prekinuo to neizdrživo stanje tišine.
– Slušaj, hvala ti što se raspituješ, ali nemoj biti tako čudan cijelo vrijeme. Okej?
 
Kada smo se približili parku, osjetio sam slabost. Ne znam što mi se dogodilo jer sam to jutro kvalitetno jeo, vježbao i zdravlje mi je općenito bilo sjajno. Sada mi se najednom okrenuo svijet pred očima i svalio sam se na klupu. 
– Je li ti vruće? – upitala je. – Jesi možda nešto loše jeo?
– Ajmo te poleći – naposljetku se sjetila.
 
Mahao sam glavom niječno za sve što bi me upitala, ali nisam imao snage govoriti, a ni razmišljati što bi mi moglo biti. Očekivao sam da će pobjeći sada kada sam joj se tako fizički srozao pred očima, ali vidio sam da se žurno namjestila na klupu i smjestila mi glavu u krilo, da počiva na mekanome. Iz torbe je izvadila bocu vode, dala mi da pijem, a kada sam se malo povratio u život, tutnula mi je kocku čokolade da me šećer vrati u život. 
 
Bilo mi je bolje od ovog tretmana koji mi je pružila, od toga kako se snašla u situaciji u kojoj bih ja naprosto klonuo. 
 
Najednom sam bio sretan zbog svega. Možda sam je ipak želio u svome životu. Možda je imala potencijal ne da bude dobra, nego efikasna, hrabra, osoba koja te na planini spasi, osoba koja ne leprša svijetom već ga nosi na svojim ramenima. Volio sam je, ali radilo se samo o jednom iznimnom trenutku. Kasnije se moglo odigrati kako mu drago. 
 
Kada smo ustali, sve je nekako bilo po starom. Ja sam želio popiti svoju kavu, ali ona se predomislila. Trebala je biti negdje i činiti nešto. 
 
– Idem dalje – rekla je, a ja sam kimnuo.
 
Nisam razmišljao o tome laže li. Ionako ne bismo pričali ni o čemu značajnom. Ne bismo se jedno drugome otvorili, ne bi mi rekla ništa što bi me učinilo sretnim. Ja bih srkao kavu, gledao po prostoru, a ona bi gledala u mobitel. Na kraju bi postavila dva-tri pitanja, na njih dala dvije-tri šture primjedbe te bismo se pokupili. Sve bi opet bilo nejasno i nedorečeno među nama. 
 
Kada je otišla, osvrnuo sam se. Hodala je poput karizmatične, svete starice. Dječak kojeg sam to jutro vidio, klipsao je iza nje. Išli su negdje ciljano, vidjelo se. Možda u krađu. Možda k zajedničkoj rodbini. Možda je to bilo njezino dijete koje je dobila kao mlada djevojka. Možda se sažalila nad malim strancem koji je prosio na cesti. Ne znam. Nisam želio razmišljati o tome. Htio sam biti sam, na tihome mjestu.
POVRATAK NA VRH STRANICE